Ugrozeno spomenicko blago

Icomos, to je kratica za "International Council on Monuments and Sites" - medunarodna organizacija za zaštitu spomenika. Više od 2000 ljudi radi u svijetu za tu organizaciju, a oko 120 zemalja ima nacionalne odbore. Oni dokumentiraju štete koje nastaju na spomenicima, bilo namjernim uništavanjem bilo usljed prirodnih katastrofa ili vremenskih nepogoda. Njemacki nacionalni odbor Icomosa ovih dana je predstavio aktualni svjetski izvještaj. Na 240 luksuzno opremljenih stranica dokumentirani su brojni ugroženi spomenici u svijetu, ali ni izdaleka svi. Svezak obuhvaca 60-ak clanaka o problemima zaštite spomenika u pojedinim zemljama, primjerice Alžiru, Kambodži, Maroku ili Venezueli, pri cemu je naglasak na najugroženijim spomenicima. Vec slika na naslovnici, koja prikazuje jednu skulpturu u Ninivi, skrece pozornost na ugrožena arheološka nalazišta u Iraku, koja nisu u središtu pozornosti javnosti, upozorava predsjednik njemackog Icomosa Michael Petzet:

"Uvijek se govori samo o muzeju u Bagdadu, koji je naravno jako ugrožen. Ali, za nas koji se bavimo zaštitom spomenika je najstrašnije kako se postupa s povijesnim nalazištima, znamenitim povijesnim nalazištima, gdje se prakticno djelomice kopa buldožerima, gdje je usljed kopanja pojedinaca nalazište izbušeno kao švicarski sir. To pljackaško kopanje je zapravno najgore."

Icomos je sudjelovao na brojnim konferencijama u Iraku, na nekima od njih je sudjelovao i Interpol. Mnogi arheolozi i zaštitari spomenika bi rado s irackim strucnjacima nešto poduzeli, ali to nije moguce zbog katastrofalne politicke situacije, kaže Petzet:

"Stanje je ocajno, do te mjere je opasno da se dosad zapravo nije moglo poduzeti nikakvu razumnu akciju."

U Afganistanu se ipak polako ide naprijed. Icomos je predstavio svoj koncept za ocuvanje ostataka statua Bude iz Bamiana, koje su u ožujku 2001. minirali talibani. Ove godine je jedna medunarodna ekipa pocela s ucvršcivanjem stijena za koje je prijetila opasnost da se sruše. Zaklada Messerschmidt je stavila na raspolaganje skelu potrebnu za to, a istodobno njemacko ministarstvo vanjskih poslova podupire spašavanje kulturnih dobara u Afganistanu. Pored spomenika u Iraku i Afganistanu, o kojima se razmjerno cesto izvješcuje, postoje mnogi ugroženi spomenici u svijetu o kojima javnost ne zna. Petzet navodi primjer Azerbajdžana:

"Tamo je primjerice jedna od najstrašnijih stvari, o kojima se u javnosti gotovo uopce nije govorilo, da je pocetkom ove godine jedno veliko groblje s pet tisuca spomenika iz armenskog vremena, uglavnom iz 15. i 16. stoljeca, potpuno uništeno, nadgrobni spomenici su usitnjeni i upotrijebljeni vjerojatno za gradnju cesta ili zgrada, jednostavno da bi se tu kulturu uništilo. Ostao je prostor koji su buldožeri poravnali."

Icomos može samo otkriti nedostatke, djelovati moraju drugi. Srecom, njegovi izvještaji cesto nailaze na razumijevanje. U Becu je primjerice uspjelo sprijeciti gradnju nebodera u blizini katedrale sv. Stjepana. Icomos se nada da ce i u Koelnu odgovorni promijeniti planove gradnje nebodera u blizini koelnske katedrale. Iz drugih slucajeva može se samo izvuci pouka za buducnost. Tako se u izvještaju primjerice navodi da štete izazvane poplavom prošle godine u Ceškoj nisu ispravno uklonjene:

"To su razmjerno manje štete, a onda se primjeice u nekoj povijesnoj dvorani ukloni sva žbuka i tako dalje i tako dalje, obnovi se sve, što uopce nije trebalo obnavljati." U iducem izvještaju Icomosa težište ce biti komplicirana njega gradevina 20. stoljeca i posljedice talijanske kulturne politike pod Berlusconijem. U Italiji su naime brojni važni kulturni spomenici prešli u privatno vlasništvo. I država se više ne osjeca odgovornom za njihovo održanje.