Umjesto pomirenja prepirke

Koncipirala ju je Zaklada «Centar za progone», a bavi se progonima Nijemaca na kraju Drugog svjetskog rata iako se osvrće i na sudbine drugih europskih naroda. Još dugo prije njezinog otvaranja vodila se žučna rasprava o političkoj korektnosti koncepta ove izložbe – posebno su oštre kritike dolazile iz Poljske.

Politički skandal

Te nesuglasice kulminirale su pak, nakon njezinog otvaranja, odbijanjem varšavskog gradonačelnika Kazimierza Macinkiewicza da prisustvuje svečanosti te konačno i povlačenjem poljskih eksponata s izložbe. Kustosica Katharina Klotz potvrdila je danas informaciju da će najmanje osam poljskih institucija povući predmete koje su dali na posudbu berlinskoj izložbi.
Malo toga su mogli ponijeti sa sobom oni koji su bili protjerani iz svoje domovine – nekoliko komada odjeće, dokumente i štrucu kruha. A ključeve od svojih kuća mnogi su strpali u džep u čvrstom uvjerenju da će se jednoga dana vratiti. Stoga nekoliko zahrđalih snopova ključeva spada u eksponate kojima se želi ilustrirati teška sudbina prognanih – prognanih iz raznih europskih zemalja, pripadnika raznih naroda.

Kronološki prikaz progona

U najvećoj od tri izložbene prostorije, u europskoj prostoriji, tematiziraju se bijegovi i progoni u 20. stoljeću na devet primjera. Kustos Wilfried Rogasch objašnjava: «Oko ove europske prostorije kronološki teče 70 metara dugi friz koji daje kronološki pregled 20. stoljeća. Počinje s progonima Armenaca 1915., a završava progonima u bivšoj Jugoslaviji 1990».
Samo jedan mali dio izložbe bavi se progonima Nijemaca na kraju Drugog svjetskog rata: «Dosljedno smo prikazivali nacionalsocijalističke zločine u velikom dijelu izložbe. Svjesno smo izabrali kronološku perspektivu kako bismo pokazali da se 1939. ili 1933. dogodila prije 1945.»
Organizatori izložbe na taj se način žele obraniti od kritika o brkanju uzroka i posljedica u slučaju prognanih Nijemaca: «Ovdje se ne radi o revanšizmu, niti o hijerarhiji žrtava kao ni o razračunavanju. Smisao ovog projekta je doprinos dijalogu i pomirenju, a za to je potrebno poznavati povijesne činjenice i brojke», ističe Rogasch. Da se iza činjenica i brojki skrivaju duboke emocije i nezarasle rane, pokazao je nastup Erike Steinbach, incijatorice izložbe. Njezino prvo javno razgledanje izložbe ometali su prosvjednici i Steinbach je bila prisiljena pozvati redare.

Falsificiranje prošlosti?

Prosvjedi protiv ove izložbe imaju pretpovijest. CDU-ova političarka Erika Steinbach je predsjednica Saveza prognanih i želi u Berlinu osnovati Centar protiv progona u kojem bi bila dokumentirana sudbina progona Nijemaca. Mnogi kritičari se boje da iza tog plana stoji pokušaj krivotvorenja prošlosti. Tog centra još nema, ali bi ova berlinska izložba trebala biti njegov kamen temeljac. «Nadam se da će ova izložba pridonijeti tome da sve rasprave o europskim progonima postanu objektivnije te da na kraju možemo napraviti jednu trezvenu analizu kako bismo se ovim temama mogli baviti bez pretjeranih emocija.»
Ali prvenstveno u Poljskoj se na djelovanje Saveza prognanih gleda kritički, jer su se tamo pojedini dužnosnici te udruge zamjerili zahtjevima za povratkom imovine. Poljski su povjesničari odbili sudjelovati na postavljanju izložbe, a savjetnik u poljskom veleposlanstvu Slawomir Tryc ne želi je ni pogledati: «Različiti progoni koji su se događali u različitim povijesnim kontekstima ne mogu se staviti pod istu kapu.» Ali upravo je europska perspektiva, po mišljenju kustosa Wilfrieda Rogascha, posebnost ove izložbe: «Da nismo uključili europsku perspektivu, isti bi nam ljudi bili predbacili da nismo pokazali europsku povijest, nego samo njemačku perspektivu», misli on. Iako savezna Vlada načelno podržava ideju trajne izložbe o progonima, već je dala do znanja da se bi zadovoljila samo konceptom Erike Steinbach i njezinih suradnika.