Ured protiv "lakiranja" bivšeg DDR-a

Gotovo 40 godina "Ministarstvo za unutarnju sigurnost" bivšeg DDR-a, poznatije kao STASI, sakupljalo je podatke o milijunima ljudi. Doušnici i špijuni pratili su istočnonjemačke građane, političare, umjetnike i znanstvenike, ali i pojedince u zapadnoj Njemačkoj. Takozvani "neslužbeni suradnici " nisu prezali ni pred čime - čitali su privatna pisma, prisluškivali telefonske razgovore i dokumentirali sve, pa i najintimnije podatke o svojim sugrađanima.
Taj doušnički sustav, atmosfera straha i klevetanja neophodna je za opstanak svake diktature, kaže Mariane Birthler, savezna povjerenica Ureda za obradu Stasijeve dokumentacije: "Treba imati na umu da je tajna služba sigurnosti bila najvažniji instrument istočnonjemačke komunističke partije SED-a, kojim je ona osiguravala svoju vlast. Nemoguće je razumjeti neku diktaturu ako se ne upozna njezina tajnu službu, koja u svim diktaturama ima zadaću osiguravati vlast onih koji nisu legitimno izabrani."
Upravo su zbog toga dosjei Stasija od izuzetne važnosti - ne samo za znastvenike i povjesničare, već i za građane koji žele znati jesu li bili prisluškivani i praćeni.

Dostupni policijski dosjei jedne diktature

Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine borci za građanska prava okupirali su zgrade Stasija i spriječili uništavanje dosjea. Nakon ujedinjenja Njemačke, Bundestag je donio zakon o Stasijevoj dokumentaciji. Tim je zakonom određeno da dosjei budu dugoročno dostupni svima na koje se odnose. Ured za dokumentaciju Stasija obrađuje i čuva 172 kilometra dosjea. To je institucija kakva ranije nijene postojala nigdje u svijetu i predstavlja bitan aspekt razračunavanja s prošlošću, istče Mariane Birthler: "Smatram da ova institucija obavlja vrlo značajan posao, za koji nema uzora ili prethodnika u svijetu. Ovo je prvi puta u povijesti da je dostupna dokumentacija tajne policije jedne diktature. To omogućava ljudima da saznaju što se s njima radilo. To je nešto izuzetno i zbog toga se mnoge zemlje u kojima je vladala diktatura zanimaju za naš posao. Činjenica da mi taj posao obavljamo ujedno je i podrška svima onima koji se i u drugim dijelovima svijeta zalažu za razračunavanje s diktaturama."
No, prošlih su se tjedana čule i kritike na rad ovog Ureda zbog takozvanog dosjea "Rosenholz", koji sadržava podatke o 43 zastupnika Bundestaga iz razdoblja od 1969. do 1972. godine. Kritičari smatraju da se taj dosje predugo držao u tajnosti. Međutim, pokazalo se da je svega petero politčara iz tog dosjea zaista surađivalo sa Stasijem, između ostalih Leo Wagner iz CSU-a i Julius Steiner iz CDU-a. Ovu je dvojicu političara Stasi navodno plaćao za to da u travnju 1972. godine spriječe izglasavanje povjerenja tadašnjem saveznom kancelaru Willyju Brandtu.

Većina su bili žrtve, a ne suradnici

Birthler ističe kako je procjena da je Stasi imao snažan utjecaj u Bundestagu potpuno pretjerana. Većina političara koje se spominje u dosjeu Rosenholz - kao što su Helmut Schmidt, Willy Brandt ili Franz-Josef Strauss su žrtve, a ne suradnici Stasija. Birthler isto tako odbija kritiku da je taj dosje predugo bio čuvan od očiju javnosti, te da se špijune sa zapada razotriva manje energično nego one s istoka. Na koncu konca, njezin Ured nije zadužen samo za objavljivanje podataka, nego i za zaštitu podataka o građanima: "Svaki puta kada izdajemo neki dosje važemo između toga koliko je to u interesu javnosti, ali uvažavamo i osobna prava pogođenih osoba. Ne smije se dogoditi da netko koga je Stasi ranije špijunirao sada ponovno trpi štete prilikom objavljivanja podataka koji se nikoga ne tiču."
Mariane Birthler je uvjerena kako je 16 godina nakon ujedinjenja Ured za dokumentaciju Stasija još uvijek neophodan. Ona odbija ideju da se dosjei Stasija predaju saveznom arhivu. S jedne strane zbog toga što se radi o vrlo osjetljivom materijalu koji svjedoči o mnogim živućim ljudima. Osim toga, interes građana za dojsee još uvijek ne jenjava: "Prošle smo godine imali 80.000 zahtjeva samo za uvid u osobne dosjee. Uz to dolaze i zahtjevi znanstvenika, medija i tako dalje. Prava poplava upita, koje trebamo obraditi. To je dodatni argument u prilog tvrdnje kako je ova institucija do daljnjega neophodna."
Osim toga ovaj Ured ima osobito značenje za razračunavanje s prošlošću DDR-a i želi osujetiti opći trend stvaranja romantične slike o bivšem DDR-u, ističe Birthler. Ne smije se dogoditi da se socijalitičku diktaturu danas "lakira": "Zato postoji samo jedan lijek: informiranje i još jednom informiranje, kojeg nikada nije dovoljno. Ljudi moraju znati kako je to bilo. Onda će se lakše moći oduprijeti iskušenjima da prikazuju DDR u nekom uljepšanom izdanju."