Ustavni sud nalaže više prava za osiguranika polica životnog osiguranja

Zapravo je to oblik vezane štednje a u ovoj zemlji sa nešto preko 80 milijuna stanovnika ima 95 milijuna sklopljenih takvih polica iako se upravo ovaj tjedan morao umješati Ustavni sud da upozori osiguravatelje - kako njegove mušterije nisu ovce da ih mogu vozati kako hoće.

Kada vam na vrata u Siciliji dođu na primjer Pietro i Giuseppe, dva malo nabijenija tipa sa čudnom izbočinom na prsima, i ponude vam na prodaju životno osiguranje - onda samo budali neće biti jasno o čemu je riječ: svaki mjesec trebate platiti određen iznos a Pietro i prijatelji će se pobrinuti da taj novac bude uložen na pravo mjesto. Na vama je da to uplaćujete to dvadeset, dvadeset pet godina i onda ćete, sa kamatama i kamatima na kamate dobiti najmanje tri ili četri puta više nego što ste ukupno uplatili. Koliko točno ćete dobiti? Ne, to ne mogu reći, ovisi o tome kako će se stvari razvijati. Može li se znati, gdje će novac biti uložen i koliko novaca ukupno ima pričuve? Pa, bolje da ne znate gdje je završio posljednji koji je pitao.

Naravno, na Siciliji je stvar vaše građanske hrabrosti da li ćete čim Pietro i Giuseppe odmaknu za ugao, sve to skupa prijaviti policiji. Ali u Njemačkoj zapravo istu stvar ne rade sumnjivi tipovi, nego tipovi u boss-odijelima u uglednim osiguravajućim zavodima. I posao funkcionira besprijekorno: samo prošle godine je sklopljeno 11 milijuna i 800 tisuća novih ugovora za životno osiguranje a ima preko 10 milijuna polica više nego što ova zemlja uopće ima stanovnika. To je posao u kojem je aktivno preko 130 osiguravajućih zavoda i samo 2002. oni su okrenuli gotovo 61 milijardu eura. Ali ako ste mušterija i pitate, koliko ćete točno dobiti - odgovor je sličan kao na Siciliji: u posljednje doba je zajamčena stopa tek oko 2,5% - tamo negdje do 2000 to je bilo i 4% - ali bolje da ne pitate, koji dio novca koji uplaćujete ide doista u taj fond koji se onda ukamaćuje a koliko ide za "proviziju" i "troškove poslovanja". A gdje će taj novac biti uložen i koliko taj zavod ima novaca ukupno u pričuvi? Tu je već odgovor i gospode u Njemačkoj identičan onom kojeg ćete čuti na Siciliji: bolje da ne znate gdje je završio posljednji koji je pitao.

Ali mi ćemo vam reći: u čekaonici njemačkih sudova. Već punih deset godina udruženje osiguranika pokušava natjerati osiguravajuća društva da pokažu karte, koliko novaca doista imaju. Osobito je veliko pitanje, što je sa novcem iz takozvane "tihe pričuve" - to je iznos koji na primjer nastaje povećanjem vrijednosti kupljene nekretnine ali se zapravo nigdje ne vodi u knjigama jer bi svako malo trebalo raditi vještačenje - i da li se on treba uvrstiti u dobit osiguravajućeg zavoda a onda i u dobit po sklopljenoj polici životnog osiguranja? Osiguravajući zavodi kažu - naravno, zaboga ne! Pa kako bismo inače ostali solventni u kriznim vremenima? Ali i Günter Bost, poslovođa Udruženja njemačkih osiguravatelja priznaje da, kada je riječ o životnim osiguranjima, nije baš sve za javnost:

"Životna osiguranja su po prirodi stvari netransparentan proizvod i sve što bi moglo poslužiti više transparentnosti i boljoj informiranosti kao i kvalitativnom poboljšanju, rado ćemo slijediti."

Ali malo prljavog veša ipak ni osiguravajuća društva neće rado odati: U stara vremena su novac osiguranika uglavnom ulagali u dugoročne i pouzdane papire - poput državnih obaveznica - sve dok nije nastupila zlatna groznica oko dot.com kompanija. Kao da su svi odjednom malo previše popili, upustili su se na burzu - neki sve do maksimalne zakonske granice od 30% kapitala. Treba li uopće reći što se desilo? Zbog nevještih i ponekad doista glupih ulaganja, samo u godini 2002 je gubitak osiguravajućih zavoda iz kapitalnih ulaganja iznosio 51 i pol milijarde eura. Naravno da je zazvonilo na uzbunu i u Uredu za financijski nadzor u Bonnu a on je odmah uzbunio i Berlin: jer bez državne intervencije je prošle godine bila opasnost da će 8 do 9 milijuna polica životnih osiguranja propasti jer bi tvrke koje su ih sklopile mogle otići u stečaj. Što bi to značilo i za štediše i za ugled Njeačke kao zemlje za ulaganje - ne treba previše trošiti riječi. Naravno da onda u osiguravajućim društvima kažu kako je to "pomalo netransparentan proizvod" - iako su se upravo osiguravatelji izbrbljali kao papige kada je Berlin krajem prošle godine, odlučio pomoći osiguravateljima - zato jer su se nadali da će tako povećati vrijednost svojih dionica na burzama.

Ali to je druga priča - počeli smo o mušterijama koji se moraju boriti sa takvim kolosima koji itekako imaju razloga kriti svoje računice - i naravno, u toj borbi Davida i Golijata Davida može spasiti samo strpljivost. Nakon deset godina sudskih sporova, ovog utorka je konačno progovorio najviša sudska ove zemlje, Ustavni sud:

"Zakonski okviri u području životnog osiguranja su djelom protuustavni jer nedovoljno štite interese osiguranika."

riječi su predsjednika suda, Hans-Jürgen Papiera. Ukratko - da, osiguranici se "u primjerenoj mjeri" moraju moći namiriti i iz dobiti "tihih rezervi" i da, osiguranicima se mora jasno reći od početka, koliko su troškovi a koliko je njihov fond kako bi barem približno znali, koliko će dobiti u konačnici a ne da rezultat uvijek bude iznenađenje.

"Sud je naložio zakonodavcu da se doista pobrine kako bi osiguranici konačno stekli uvid u poslovanje."

smatra Lilo Blunk iz Udruženja osiguranika. Jer iako je to - bez sumnje - golema pobjeda u zaštiti ne samo osiguranika, nego potrošača uopće ipak ne treba žuriti sa sklapanjem novih polica životnog osiguranja: sud je naložio vladi da promjeni zakon o osiguranju do -najkasnije - kraja 2007. Do onda, na žalost, sve ostaje po starom.