'A što ako izgubimo rat?'

Zapravo već godinama na stazi koja vodi do tih ruševina stoji putokaz "Put prema kući Martina Bormanna", ali su tek nedavno argentinski arheolozi odlučili malo bolje pogledati što se tamo nalazi.

Jer već i takav putokaz mora biti sumnjiv svakom iole ozbiljnijem znanstveniku: dugo je kolala legenda kako je bliski suradnik Adolfa Hitlera i direktor ureda stranke NSDAP Martin Bormann preživio rat i priprema dolazak "četvrtog Reicha" negdje u prašumama Južne Amerike. On je doista pobjegao iz Hitlerovog bunker pred sam pad Berlina u svibnju 1945., a i na suđenju u Nürnbergu ratnim zločincima mu je, kao jednom od 24 osobe suđeno "u odsutnosti" i osuđen je na smrt vješanjem.

Ali koliko god da su neonacisti spekulirali o njegovom životu poslije rata, većina ozbiljnih povjesničara je smatrala upravo nemogućim da je Bormann još početkom svibnja 1945. mogao pobjeći iz Berlina i da je najvjerojatnije mrtav. To se konačno i dokazalo tek u sedamdesetima kad su nađeni njegovi posmrtni ostaci dok su se pripremali građevinski radovi u Invalidenstraße u Berlinu.

"Nema drugog objašnjenja"

Zato ne čudi nepovjerljivost stručnjaka Centra za urbanu arheologiju Sveučilišta u Buenos Airesu prema tom malenom kompleksu zgrada od kojih su u međuvremenu ostale samo ruševine. To utočište je smješteno doista u pustoši sadašnjeg nacionalnog parka Teyu Cuare u provinciji Misiones na sjeveroistoku zemlje i prema legendi, to je tek jedno od čitavog niza utočišta koja su nacisti gradili po Argentini i to u doba dok su još bili na vlasti u Njemačkoj.

Arheolozi su na nalazištu doista pronašli neke dokaze toj legendi o nacističkom utočištu: Nekoliko kovanica nacističke Njemačke izdane od 1938. do 1944. i krhotine porculana s oznakama njemačkog proizvođača Meissnera, također otprilike iz tog razdoblja. I arhitektura ruševina bi se mogla smjestiti u to doba, a glavni dokaz je svakako golemi kukasti križ koji je grubo uklesan u jedan od zidova kuća.

Sve to je bilo dovoljno za voditelja arheološke ekipe Daniela Schavelzona da za medije potvrdi nalazište "nacističkog utočišta": "Ne možemo naći bilo kakvo drugo objašnjenje, zašto bi netko gradio sve te zgrade uz tako velike napore i troškove. I to na mjestu koje je u to doba bilo potpuno nepristupačno, daleko od bilo kojeg naselja, ali i s materijalima koji nisu tipični za ovo područje."

Zadaća za Nijemce u Argentini?

Arheolog upućuje i na lokaciju ovog naselja i misli da bi bilo idealno za nekoga tko zna kakve je zločine počinio: ono jest u pustoši, ali samo desetak minuta udaljeno od susjednog Paragvaja. Dakle ako bi im u Argentini postalo "vruće", lako bi mogli pobjeći preko granice.

"Očito, negdje usred Drugog svjetskog rata su nacisti krenuli u tajni projekt gradnje utočišta za nacističke čelnike u slučaju poraza. Birali su nedostupna mjesta, usred pustinje, na planinama, na klisurama ili usred prašume, kao što je ovdje slučaj", zaključuje Schavelzon.

U Argentini su kolale glasine kako je izgrađen čitav niz takvih utočišta. U pravilu, od njih u proteklih 70 godina ili više nije ništa ostalo, ili su već odavno postale nešto sasvim drugo. Ali i njemački povjesničar Daniel Stahl sa sveučilišta u Jeni ne može isključiti da je doista postojao takav projekt.

Naravno, potpuno je isključeno da su ta skrovišta radili građevinci samo zato poslani iz Njemačke. Ali njemački profesor ukazuje i na drugu mogućnost: "U Argentini je i za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo mnogo Nijemaca. Postojala je trgovinska razmjena i zato uopće nije čudno da su tamo pronađene kovanice i porculan." Drugim riječima, "peta kolona" u Argentini je možda dobila nalog da izgradi takva utočišta - ali profesor Stahl još jednom upozorava: sve su to teorije i zapravo nema nikakvog znanstvenog dokaza.

"Tko je tamo bacio kovanice?"

Povjesničar i spisatelj Uki Goni iz Buenos Airesa je još više prožet zdravom skepsom. "Sve je to još jedan dio legende", tvrdi Goni. "Baš kao i taj znak koji stoji već deset godina kao da je Martin Bormann tamo živio. Naravno da ništa od toga nije točno, Bormann je umro u Berlinu."

Ono što je arheologu Schavelzonu najbolji dokaz za postojanje skrovišta je za Gonija najbolji dokaz - za prijevaru: kovanice i porculan. Jer nipošto nije nađeno nekakvo "nacističko blago" nego sve te kovanice zajedno 1944. u Njemačkoj bi jedva bile dosta za rundu piva. A zašto bi ih i netko bacio u toj pustoši? I kad je riječ o porculanu, nisu samo nacisti cijenili njemački pribor za jelo: u Buenos Airesu se toga lako može naći i na tavanima i na buvljacima.

Za Gonija je stvar jasna: "Nemamo baš nikakve dokaze da te kovanice nije tamo bacio netko tko je želio na to mjesto privući turiste i da tako zaradi malo više novca."

Tim više što je poznato kako nacistima u Argentini, kad su doista tamo pobjegli, uopće nisu bila niti potrebna tako zabačena skrovišta. Tadašnji predsjednik Juan Peron ih je dočekao raširenih ruku i sam priznao kako, kada je rat bio završen, "neki korisni Nijemci su nam pomogli izgraditi tvornice i iskoristiti ono što imamo u vremenima kad su i sami sebi mogli pomoći".