Libyen Wirtschaft

Sarkozy, Cameron, Erdoğan - popis stranih državnika koji su ovih dana posjetili Tripoli je sve duži i duži. Počela je utrka za naklonost svježe oslobođenog libijskog naroda. Naroda, čija se zemlja zahvaljujući bogatim zalihama sirove nafte ubraja među najbogatije na sjeveru Afrike i čiji je trijumf u borbi protiv diktatora Gadafija snažno odjeknuo u susjednim arapskim državama.

Nekada su Europljani dolazili kao kolonijalni gospodari ili da bi ih Gadafi primio u svom beduinskom šatoru - što je iz današnje perspektive bilo prilično neslavno ulizivanje. No, sada se francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i britanski premijer David Cameron predstavljaju kao osloboditelji. Neka im bude taj trijumf. Francuska i Velika Britanija su snosile glavni teret NATO-ove vojne akcije. Bez njih vjerojatno ne bi bila moguća pobjeda libijskih pobunjenika nad Gadafijem. Oni su podržavali napade i u teškim mjesecima, u kojima je borba za vlast bila neizvjesna i u kojima nije bilo sigurno da će pobunjenici savladati Gadafijeve plaćenike.

Sarkozy je prvi diplomatski priznao Nacionalno prijelazno vijeće i već na samom početku se založio za vojnu akciju protiv Gadafija. Francuska je pobunjenike iz zraka opskrbljivala oružjem. Velika Britanija je snosila drugi veliki dio tereta vojne akcije i njezin se premijer Cameron sada isto tako može osjećati kao pobjednik.

Smiješi se moguća zarada

Francuz i Britanac su posjetili Trg mučenika u glavnom pobunjeničkom uporištu Bengaziju. Snimke tog događaja će ukrasiti Sarkozyjevu predizbornu kampanju, a i Cameronu, koji se kod kuće nalazi pod velikim pritiskom, ovo bi putovanje moglo biti od koristi. Jer, Britanci su s velikim simpatijama pratili borbu za slobodu u Libiji. Unosni poslovi oko sirove nafte mogli bi se, onako usput, pretvoriti u dobrodošle ratne dividende za skupe zračne napade kojima je podržana libijska revolucija.

I turski premijer Recep Tayyip Erdoğan upravo putuje sjevernom Afrikom kako bi poradio na profiliranju svoje zemlje kao nove regionalne sile. Ni on ne želi propustiti veliku proslavu pobjede u Tripoliju.

I Njemačka spremna na pomoć

A Njemačka? I ona mora pomoći u razvoju demokracije, pravne države i obrazovanja. Budućnost će pokazati hoće li se Berlinu zamjeriti suzdržanost u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda kod glasovanja o vojnoj akciji u Libiji. Sigurno je da njemačke tvrtke neće biti na prvom mjestu kada će biti riječi o novim investicijama, ali neće biti ni posljednje. Njemačko znanje i tehnologija su vrlo traženi u arapskom svijetu.

Uostalom, Njemačka je libijske pobunjenike podupirala na sve druge načine, osim vojno. Nacionalno prijelazno vijeće je to vjerojatno zamijetilo i to bi trebalo spriječiti negativne osjećaje prema Nijemcima kod novih libijskih vlastodržaca. U stvaranju nove države u Libiji mogla bi biti dobrodošla iskustva Njemačke što se tiče prelaska iz diktature u pravnu državu. A ako i svi Europljani zajednički budu željeli pomoći Libiji u njezinom novom početku, Nijemci će to sigurno podržati.

Autor: Daniel Scheschkewitz (ajg)

Odg. urednik: Anto Janković