Uvjerljiva pobjeda, ali neizvjesna misija

Trijumfator Aleksandar Vučić je usporedio svoju pobjedu s pobjedom Slobodana Miloševića iz 1990. Pomalo je čudna ta usporedba za jednog velikog Europljanina, u kojoj nije bilo mjesta za istinu kako i velika većina građana može napraviti pogrešan izbor. Milošević nije bio diktator već, kako je rekao jedan pametni analitičar, plebiscitarni autokrat.

Pogrešan izbor je rizik koji se krije u svakoj slobodi izbora. Građani su i nakon Miloševića često birali. Sudeći po tome kako im je i kako izgleda zemlja, često su birali pogrešno. Političke elite su ih više puta prevarile. One Miloševićeve su ih odvele u ratove, a one poslije njega u tranziciju koja je poprimila kleptomanske razmjere. Sad su se sve nade usredotočile na reformirane nacionaliste koji na dnevnom redu nemaju veliku Srbiju, već veliku Europu.

Je li rezultat takav jer u Srbiji nedostaje prava politička ponuda? Ili su rezultati izbora prava mjera za Srbiju, susjedstvo i Europu?

Bilo kako bilo, Aleksandar Vučić je neformalnu dominaciju na izborima pretvorio u apsolutnu većinu. Time se i ispunio smisao prijevremenih izbora koji su organizirani kako bi on došao na čelo Vlade.

Zašto je Vučić tako uspješan?

Vlada koju je formalno vodio Dačić, a čiji je temeljni smjer određivao Vučić, uspješno je obavila nekoliko poslova: sporazum s Kosovom, uhićenja omrznutih tajkuna, status kandidata u pristupnim pregovorima. Vučić je sve to vješto zapakirao kao svoj uspjeh. Sad su birači glasovanjem i nebirači neglasanjem, nagradili njegovu stranku koja je mnogo jača od svih oporbenih stranaka zajedno. Kako god izgledala, oporba će biti skoro nevidljiva i neće biti u stanju biti kritički korektiv vlasti. Pogotovo jer su LDP i DSS ispali iz parlamentarne igre. Međutim, Srbija sebi ne može još jednom priuštiti vladajuću elitu koja bi se ponašala veleposjednički, makar to ovaj put bilo u ime približavanja Europskoj uniji.

Usprkos solidnom rezultatu, Dačić ne može računati s automatskim sudjelovanjem u vlasti. On je ipak obavio svoju povijesnu političku misiju kada je okrenuo leđa Tadiću i dogovorio se s Vučićem i Nikolićem. Njegova uloga pribavljača većine jednom od političkih blokova postala je suvišna. Osim toga, njemu za vratom diše uskrsli Boris Tadić. On bi možda od Vučića manje tražio, čak bi mu više donio kao ministar vanjskih poslova. Postavlja se pitanje, postoji li uopće taktička računica koja Vučića može navesti na zaključak da se ne isplati vladati sam.

Aleksandar Vučić će biti novi predsjednik vlade. To je iskreniji odnos od onoga u kojem je Dačić premijer, a Vučić gazda. Novoj vladi je potreban jasan mandat za bolne reforme. Građani, čija su očekivanja gorko iznevjerena u eri poslije Miloševića, traže nekoga tko bi im vratio nadu. Ili tko bi im donio spas. Vučić nudi dovoljno veliku projekcijsku površinu za te nade i za poneku bojazan. Međutim, loša vijest za građane glasi: plebiscitarno potvrđeni autokrati smatraju da su besmrtni. Sad, poslije izbora, pokazat će se je li Vučić privržen ovozemaljskoj demokraciji ili nekim samo njemu znanim besmrtnim ambicijama.