Uz mrtve kokoši teško je obnavljati turizam

Na imanju Roberta Almodie ne čuje se više kokodakanje. Poneke preostale koke nosilje sjede na suncu u kavezima i jedva da se mogu pomaknuti. Smetaju im vrućine, a zgrade u kojima su bili smješteni kavezi su uništene. "Kaveze uspjevamo samo improvizovano pokriti", kaže Almodia.

Almodia je nekada imao 80.000 kokoši. Jedna trećina nije preživjela nalet tajfuna, a ostatak polako umire. Ovaj poduzetnik kaže kako bi mogao početi s gradnjom nove farme, ali to je trenutačno teško izvodivo jer je potražnja za građevinskim materijalom ogromna.

Borba za preživljavanje

Za sad u skladištu barem ima dovoljno hrane. Zalihe su smještene u hali čiji su krovovi odoljeli tajfunu. No, mnogi seljaci su izgubili sve a dopremanje hrane je otežano tako da bi to u buduće svakako moglo uzrokovati poskupljenja. Almodiini radnici u jednoj hali razvrstavaju jaja po veličini. Radi se o nekoliko tisuća jaja, što je tek mali dio u odnosu na to koliko ih je bilo prije ove prirodne katastrofe koja je pogodila Filipine.

Ali, usprkos svemu što se dogodilo Roberto Almodia nije klonuo duhom. A i zbog svojih 50 radnika, kaže da želi raditi i dalje. "Preživjet ćemo. Postepeno ponovno ćemo izgraditi našu farmu", kaže on.

Izgubljeni raj

Samo nekoliko kilometara jugoistočno od farme ovog filipinskog izgajivača prostiru se pješčane plaže. Azurno plavo more i nebo. Iza plaže je šuma vitkog drveća kokosovih palmi. Mnoge palme su iščupane iz korijena, mnoge slomljene.

Tako Bantayan izgleda danas. A nekad je bio mali raj za turiste. Nakon tajfuna dolazi tek mali broj turista, a za domaće stanovništvo je turizam, uz ribarstvo i proizvodnju jaja, važan izvor prihoda. Turisti su rado dolazili u lokal "Kaffe del Mare" u gradiću Santa Fe na jugu otoka. Poseban razlog je tjestenina koju spravlja Hariette Carnabucis. "U jeku sezone od studenog do siječnja, kad je u Europi zima, ovdje sve vrvi od ljudi", priča ova mlada Filipinka koja zajedno sa svojim mužem, Talijanom, drži restoran.

Dalje, usprkos tajfunu

No sada nakon zalaska sunca, na stolicama od bambusa sjede svega tri gosta. Tri žarulje koje se napajaju iz agregata osvjetljavaju lica. "Nema vode, nema ni struje i sve izgleda uništeno", kaže ona i naglašava kako treba brzo mora nešto poduzeti da bi stranci ponovo počeli dolaziti.

Wolfgang Knabe ne samo da je došao, on je nakon tajfuna ovdje i ostao. Od prije dvije godine ovaj umirovljeni Nijemac rodom iz Frankfurta na Majni živi na BantaYanu. Priča, dok sjedi u "Kaffeu del Mare", da ga ni tajfun nije mogao protjerati. "Nikad me ovdje nisu trebali više nego sad", kaže Knabe izvinjavajući se zbog suza koje mu u trenutku dok priča naviru na oči. Trenutno pomaže u radu humanitarnih organizacija, dan ranije su zajedno podijelili 3.500 porcija hrane. "Lijepo je vidjeti da ljudi počinju iznova. Uokolo se svuda čuju čekići", kaže ovaj "naturalizirani" Filipinac.

Bez posla nema ni motivacije

Ni radovi na raščišćavanju na Bantayanu još nisu završeni, a kamoli da je sve skroz obnovljeno. Na asfaltiranim putevima promet je ponovo u punom jeku, dok se na sporednim putevima još uvijek može vidjeti srušeno drveće, ostaci krovova, staklo... Vraćanje u normalu će potrajati dulje nego što se mislilo. Jer, mnoge kuće još uvijek nemaju krovove, a gospodarstvo je i prije naleta smrtonosnog tajfuna bilo na koljenima. Na ulici besposleno stoji skupina mladih: "Nemamo ni posla, a ni dovoljno građevinskog materijala. Zbog toga sjedimo i čekamo pomoć", objašnjava jedan mladi Filipinac.