Uz Svjetski dan medija: ubojstvo kao cenzura

U zemljama poput Sjeverne Koreje ili Burme, Turkmenistana ili Bjelorusije, Eritreje ili Zimbabvea ne samo da se progone novinari, nego je većina stanovništva ponegdje čak i brutalno potlačena.

Ljudi koji određuju politiku u tim zemljama – ili bi se trebalo govoriti o čudovištima, ne trpe nikakav prigovor, osobito ne ako je javno izrečen. Oni su odgovorni za to što stanovnici tih zemalja žive u strahu, što je gospodarstvo na samom dnu, a kulturni život odumire. U takvom se ozračju moćnici koji sami sebi plješću osjećaju izvrsno, dok se novinari naprosto guše.

U godišnjem se izvješću «Reportera bez granica», objavljenom u povodu Međunarodnoga dana slobode medija, kritizira da novinari u kriznim područjima sve češće zapadaju između fronta.

Samo je u Iraku prošle je godine život izgubilo 19 novinara i 12 suradnika medijskih kuća. Većinu njih ubili su terorističke skupine. No ni američka se vojska ne može baš osobito pohvaliti: na njezin račun ide smrt najmanje četvorice medijskih ljudi.

Opće je poznato da je istina prva žrtva nekog rata. Stoga ne čudi što je Seymour Hersh nedavno kritizirao sve prisutnije dodvorničko novinarstvo u američkim medijima. Hersh je prije toga otvoreno iznio kako je američka vojska u Abu Ghraibu mučila iračke zatvorenike. Ovaj novinar tvrdi da Bushova administracija očito preferira one reportere koji hvale vladu ili ju bar ne kretiziraju previše. Ipak je SAD zemlja u kojoj novinar u velikoj mjeri uživa u slobodama, no to nije Bogom dano. Novinar, kao i u mnogim drugim zapadnim demokratskim zemljama, uvijek iznova mora te slobode braniti, a ponekad se i za njih izboriti.

U Siriji, Saudijskoj Arabiji, Alžiru ili Sudanu o američkim se uvjetima može samo sanjati. U tim zemljama novinare koji kritiziraju doista napadaju, saslušavaju i bacaju u zatvor. U Iranu se novinari koji traže reforme rutinski hapse. No najveći zatvor za neovisne novinare zove se Kina. Reporteri koji razotkrivaju korupciju i nepotizam među komunističkim funkcionarima završavaju iza rešetaka – nitko ne zna koliko ih je. Organizacije za zaštitu ljudskih prava doznale su za 26 uhićenih novinara, no tamna je brojka daleko veća. Te tužne pojave zapadni političari, pa i njemački kancelar premalo kritiziraju. Isto vrijedi i za situaciju koja s medijima vlada u Rusiji. Kancelar Schröder još nikada nije otvoreno ukorio ruskoga predsjednika Putina za «glajhšaltovanje» televizijskih programa u zemlji. I dok despoti u centralnoazijskim republikama ZND-a novinare još uvijek smatraju produženom rukom svoje vlasti, u Ukrajini se stanje u medijima, bar nakon «narančaste revolucije» znatno poboljšalo.