Važno je susjedu čestitati: Hristos se rodi!

Pravoslavni Božić, jedan od najvećih blagdana najveće nacionalne manjine u Hrvatskoj još od čuvenog „Hristos se rodi“ bivšeg premijera Ive Sanadera, postao je dan na koji se „odmjerava" položaj srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. No to političko „mjerenje", prečesto ovisno o dnevnopolitičkim potrebama, nepravedno ostavlja u sjeni slavljenje samog Božića – općeg mjesta u kršćanstvu kojim se slavi rođenje Boga, ali isto tako, dana na koji se okuplja obitelj, njeguju običaji i kultura jednog naroda ili vjere.

Jerej Marko Šukunda, paroh II parohije u Borovu, tek namješten prije nešto više od godine dana, mlad (1988. godište), obrazovan (uskoro doktor znanosti), a opet blag u govoru i samouvjeren u nastupu. Moglo bi se reći da predstavlja novo je lice Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, kaže za DW da je običaj paljenja Badnjaka ostao od vremena prije nego što je kršćanstvo došlo u ove krajeve.

Simbolika paljenje Badnjaka, odnosno hrastovih grančica potječe iz vremena dok su Slaveni bili mnogobošci – pogani.

„Stari Slaveni su imali mnoga božanstva, između ostalih i čuveno njihovo božanstvo Dabog. Njegova pojavnost je bila kroz drvo hrast i na taj način su ga, kroz hrast, i obožavali. To je bilo ukorijenjeno u svijesti naroda i taj običaj nije mogao nestati tek tako, pa je on kristijaniziran i dogodilo se ono što nazivamo inkulturacija", kaže jerej Marko i dodaje kako na Božić slavimo rođenje Hristovo, Boga kojem mi slavimo. Na dan prije Božića paljenjem Badnjaka simboliziramo odricanje od te stare vjere. Odnosno, paljenjem Badnjaka odbacujemo poganske religije i slavimo rođenje istinitog Boga.

Isti problemi za sve

Jerej Marko objašnjava da su običaju mnogi i raznovrsni, jedan od njih je i da se po kući rasprostre slama koja simbolizira mjesto gdje je Isus rođen.

„U svakom selu, da ne kažemo u svakoj kući, postoje običaji koji se čuvaju i treba ih čuvati. Kako je jedan moj profesor govorio: 'Bolje selo zapaliti nego običaj ukinuti'", kaže jerej Marko.

Borovo je danas selo u kojem živi jedna od najvećih pravoslavnih zajednica u Hrvatskoj. Ljudi žive onako kako se živi u Slavoniji. Problemi su isti i za pravoslavce i za katolike i za protestante. I srpska zajednica je izložena ekonomskoj emigraciji. Pravoslavni vjeronauk u Borovu pohađa ove godine oko 270 djece - do sada ih nikada nije bilo manje od 300. 

„Mnogi odlaze. Događa se da ode otac pa „povuče“ svoju obitelj i još svoju braću, pa oni odvedu svoje obitelji i kada se to dogodi jednom selu, osjeti se praznina", kaže jerej Šukunda.

SPC u Hrvatskoj zadnjih godina doživjela je  jednu „duhovnu obnovu", kako kaže jerej Marko. Posljedica je to 'kadroviranja' i dolaska mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija u Zagreb, za kojeg kaže da je pokrenuo jednu obnovu koja je bila potrebna. Također hvali dolazak vladike Jovana Ćulibrka, episkopa slavonskog, koji je sa sobom donio svijest o važnosti očuvanja crkve u Hrvatskoj.

„Mi jesmo na 'periferiji', ali na Badnjak se tu skupi tisuću, možda dvije tisuće ljudi. To ipak pokazuje da crkva postoji i da živi s ljudima", kaže jerej Marko. Prema njegovim riječima, pogotovo je zadovoljan sa suradnjom svećenika, vjeroučitelja i direktora škola. A nije rijetkost da djeca i mladi koji dolaze u crkvu dovedu svoje roditelje, koji se onda priklone crkvi. „S te strane možemo biti zadovoljni, ali s druge strane mladi i odlaze. To je problematično, ali taj problem nije samo naš“.

Društveni događaj

Proslava pravoslavnog Božića u Hrvatskoj postao je i društveni događaj, od spomenutog Sanaderovog  „Hristos se rodi", državni vrh je u kontinuitetu prisutan na tradicionalnom Božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, pa je i ove godine blagdan čestitao i premijer osobno.

I u mnogim drugim gradovima, pa tako i u Osijeku, prilikom paljenja Badnjaka u pravoslavnoj crkvi Uspenija Presvete Bogorodice u Donjem gradu okupilo nekoliko stotina vjernika, a u prvim redovima je bio prisutan i osječki gradonačelnik Ivica Vrkić.

Mnoštvo novinara, fotoreportera i kamermana na tom događaju svjedoči da nije riječ samo o vjerskom blagdanu jedne manjine, već i društvenom događaju koji ne može izbjeći širem tumačenju. Svijest da je dobro čestitati svome susjedu (ili komšiji) njegov praznik je postala društvena norma koju treba njegovati.