"Veličanstvo, netko i to mora raditi!"

Ime Umberto Eco zauvijek će se povezivati s njegovim najvećim književnim uspjehom: «Ime ruže». Tim napetim krimićem iz srednjeg vijeka, čija se radnja zbiva u jednom benediktanskom samostanu u Italiji u 14. stoljeću, on je početkom 80-ih godina osvojio liste bestsellera u mnogim zemljama. No, unatoč književničkim uspjesima, on samog sebe i dalje u prvom redu vidi kao sveučilišnog profesora. Inače, Eco je univerzalni intelektualac: filozof, novinar, književnik i politički komentator u jednom.

On se vrlo rado zabavlja na račun televizijske kulture u svojoj zemlji, no ponekad se smije i sam sebi, jer jasno je da i on za svoje prezentacije iskorištava taj masovni medij. Svoju je biblioteku smjestio u jednom bivšem hotelu u Milanu, neposredno preko puta tvrđave bivših vladara iz plemićke loze Sforza, kako bi stalno imao pred očima svoj omiljeni srednji vijek.

Oštri kritičar desnih Vlada

Eco ne propušta izraziti svoje mišljenje: što je desnija Vlada, to su otrovnije njegove primjedbe. Na kraju krajeva, on je dugo vremena bio profesor upravo u komunističkoj Bologni. Kao kolumnist pozorno promatra talijansko društvo i politiku, a kao književnik upravo se prije posljednjih parlamentarnih izbora nedvojbeno izjasnio protiv medijskog političara Silvia Berlusconija:

«Nije nužna uspostava diktature ako se već na raspolaganju ima režim masovnih medija. Berlusconi je jednom rekao: neću stati pred nikakvog suca, jer je mene izabrao narod, a sudac je postao to što je samo zahvaljujući karijeri.»

Borac za širenje knjige

Eco se poput Don Quijota bori za širenje knjige, i to u jednoj zemlji s mnogo televizije i malo čitatelja. U Italiji se, naime, o velikoj nakladi govori već kod 20.000 prodanih primjeraka, no Ecoovi romani već odavno ne ostaju na tim brojkama. On je međunarodna zvijezda koja već i prevoditelje u pojedinim zemljama zaradom od samo njegovih prijevoda lišava materijalnih problema.

Romanom «Ime ruže» on je stvorio presedan u postmodernoj književnosti, a svjetski je uspjeh bio i film snimljen prema tom djelu. Njegova druga djela poput «Foucaultovo klatno» ili «Otok prethodnog dana» pomalo se nalaze u sjeni «Imena ruže», ali ih to ne čini ništa manje vrijednima pažnje. Jedino bi mu se pomalo moglo zamjeriti da ta djela predstavljaju krajnje intelektualne konstrukcije koje su rezultat bezgranične načitanosti i znanja, pa zato ponekad previše idu u akademsku širinu.

Čovjek velike širine

Unatoč tome, Umberto Eco je napisao i još piše književnu povijest, a istodobno se i dalje zalaže za zaštitu riječi. Recimo, kao onda kada je javno stao u obranu novinara Roberta Saviana kojem je zbog objavljene knjige prijetila napuljska mafija: «Ovdje vrlo dobro znamo tko prijeti. Poznato je i ime i prezime. To su oni koji se spominju u Savianovoj knjizi. Država sada mora poduzeti korake protiv pojave o kojoj je sve poznato.»

Umberto Eco rodio se 05. siječnja prije 75 godina u Alessandriji u Piemontu, on je profesor semiotike koji je poznat po svom doprinosu u istraživanju značenja simobola, rado gleda krimiće na televiziji i to zato što, kako kaže, uvijek zna kako će završiti. Već desetljećima je oženjen Njemicom, ali tvrdi da ne zna njemački. Sa svojom intelektualnom širinom nema ni najmanjih poteškoća ni kod nastupa u prominentnim krugovima. Recimo poput onog na primanju kod talijanskog predsjednika u čast britanske kraljice Elizabete II. Na pomalo bespomoćno pitanje Njezinog veličanstva: «»Vi ste, dakle, pisac?», Eco je bez većeg razmišljanja odgovorio: «Veličanstvo, netko i to mora raditi».