«Veseli me što sam proživio tolike godine»

Prve pjesme Tadijanović je napisao u svojoj 13. godini. Prve stihove objavljuje 1920. pod pseudonimom Tadeon, ali od 1930. prvi puta pjesme potpisuje svojim pravim imenom. «Od tada nastaje jedinstveno, neponovljivo pjesničko djelo u hrvatskoj književnosti, koje je toliko samostalno i izvorno da ga prepoznajemo i bez potpisa. U svakom stihu koji je napisao prenosi se žar i pepeo istog plamena i ritam ruke koja upisuje ime: Dragutin Tadijanović – kao potvrdu vlastitog životnog iskustva. (...) Poezija Dragutina Tadijanovića nosi u sebi ispovjedni karakter. Riječ se ne odriče smisla. Sam se nazvao pjesnikom srca», zapisao je svojedobno Jure Kaštelan.

«Između pjesnika i njegovih pjesama nestalo je granice. Ponekad mislim na čovjeka, a prisjećam se njegovih stihova. Drugi put čitam pjesme, a iz njih se pomalja lik čovjeka» – riječi su kojima Dragutina Tadijanovića opisuje hrvatski književni kritičar Branimir Donat.

Život je lijep i kratak

Gospodine Tadijanoviću, evo, nekoliko dana unaprijed želimo Vam sretan rođendan.

Hvala lijepa. To sam već do sada čuo od mnogih, a još više ću ih čuti.

Što Vas posebno veseli u ovome trenutku, na Vaš 100. rođendan?

Što me veseli? Veseli me to da sam proživio tolike godine i doživio ove trenutke kada mi se sprema proslava moga prvog stoljeća. To će se desiti u gradu Zagrebu u koji sam došao 18. listopada 1925. i u njemu živim tolike godine. Postao sam čak i počasni građanin i grad Zagreb mi priređuje svečanu priredbu. To me veseli. Isto tako me veseli što ću dan-dva prije te 100. godine biti u gradu moje mladosti, u Slavonskom Brodu, gdje mi priređuju knjigu od 300 strana – tako sam čuo – pod naslovom «Brodska čitanka za Dragutina Tadijanovića 2005.» To su dva trenutka koja prvi puta doživljujem i koji mi se neće nikad više ponoviti.

Sve što sam pisao živa je istina

Moram sada pročitati jedan stih: «Brate, moj brate, lako je tebi, ne radiš ništa, nego samo pišeš pjesme»...

Joj da i to znate... Pa to je davno napisano. Živa istina. O svim mojim pjesmama mogu reći da su živa istina, pa i to. To mi se događalo kad bih se vratio kući. Ja, čovjek rođen na selu, a živim u gradu. Oni rade, a ja sjedim i čitam pa oni kažu: «Ne radi ništa, nego samo čita.» Drago mi je da ste se toga sjetili. Otišao sam sada daleko u 20. stoljeće koje je zapravo moje stoljeće, od 1920. pa evo do danas.

Htjela sam ovim stihom reći da ste sve što ste do sada napisali zapravo pisali za sva vremena i za sve prostore. Pripremate li nam još nešto nakon one prekrasne zbirke koju smo dobili prošle godine – «99 i još jedna»?

Da. Pripremio sam već. Već je u tisku i sigurno ću uskoro dobiti ponovljeno, ali dopunjeno izdanje mojih sabranih pjesama od 1920. do 2005., dakle 85 godina. Volio bih znati postoji li igdje još takvo izdanje, ali ja se jako veselim. Pogotovo što će uz pjesme biti i prilozi – od kronologije moga života, kronologije pjesama, preko komentara i bibliografija pjesama itd, na kraju i s ikonografijom. Mene je oslikalo preko 60 slikara i kipara i u Brodu će biti izložba mojih 60 portreta.

21. izdanje «Srebrnih svirala» i gotovo 1 300 pisama

Zatim, priređuje mi se 21. izdanje mojih «Srebrnih svirala». To je izdanje prvi puta izašlo 1960., prije 45 godina i ove će godine to biti 21. izdanje. U prošlom je izanju, lani, pisalo da je zbirka objavljena u otprilike 225 000 primjeraka do sada. Ja ne znam što bih na to rekao. Mislim da niti jedna hrvatska knjiga, osim možda Kačića-Miošića i njegovog «Razgovora ugodnog» – nisam siguran – nije doživjela takvu nakladu.

Izaći će još i jedno bibliofilsko izdanje, dvojezično – na engleskom i na hrvatskom. Pjesme mi je preveo jedan Englez, Dennis Ward. On ne samo da ih je preveo, nego ih je i oslikao. On je slikar. Naslov će biti po jednoj mojoj pjesmi «Na stolu kruh».

I onda nešto što sam bio priredio i u nekim sam intervjuima već rekao da će izaći: pored sabranih pjesama, to su sabrana pisma, moja pisma drugima. Rukopis od 833 pisma već je kod mog izdavača, «Školske knjige». No, u međuvremenu sam, pregledavajući svoju ostavštinu, 31. kolovoza ove godine u svom pisaćem stolu našao kutiju s nekoliko stotina pisama. Morao sam izdavača zamoliti da pripremljena pisma ne izdaje prije nego što priredim i nova. Dogodine će tako izaći ne jedna, nego dvije knjige pisama. Mislim da će biti oko 1 300, 1 400 pisama. Evo, to će biti već za moju 101. godinu.

Kada ste spomenuli engleski prijevod Vaših pjesama, valja reći da je to tek jedan od 25 jezika na kojima se mogu pročitati Vaši stihovi. Među jezicima na kojima su objavljene Vaše pjesme je i njemački. Ima li kakvih posebnih priča ili veza s Njemačkom i njemačkim govornim područjem?

Imam, imam dvije priče, prvi čin i drugi čin. Moramo se na prvom mjestu vratiti u Njemačku, u godinu 1928. Tada sam bio student i član studentskog pjevačkog zbora «Mladost», kojemu je na čelu bio poznati glazbenik Jakov Gotovac. Imali smo tog proljeća pjevačku turneju po Njemačkoj s koncertima u Münchenu, Dresdenu, Leipzigu, Düsseldorfu i Berlinu, koji je za mene najznačajniji. 20. svibnja u Berlinu sam imao sreću sresti se i razgovarati s našim poznatim piscem, s našim Franom Mažuranićem, koji je godinama živio u Berlinu. Postavio sam mu pitanje koje mu je postavio i profesor Barac, da mi oda pod kojim stranim imenom objavljuje svoja književna djela, svoje književne priloge na njemačkom. Odgovorio mi je isto kao i Barcu: «Saznat će se kad bude vrijeme.» Međutim, on je tri mjeseca nakon toga umro. I onda je naravno godinama, godinama ležao u Berlinu. Sada bih mogao puno dalje pričati o sudbini Frana Mažuranića, koji je nakon mnogo godina napokon pokopan u svom rodnom gradu, Novom Vinodolskom. – Njegova je urna čak dvije godine bila u mom Institutu za književnost, dok sam bio direktor tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Ja sam to jako skratio, a mogao bih o tome dugo pričati.

Prepjevi strane poezije u spomen na Jelicu

To je bilo 1928., a onda oko sredine prošloga stoljeća mnogo sam prevodio njemačke pjesnike na čelu s Goetheom. Ti su prijevodi prvo objavljivani u časopisima, a zatim i u mojim knjigama. Ove je godine objavljena dvojezična hrvatsko-njemačka knjiga. Zove se «Ostani, ostani uza me» po jednom Goetheovom stihu «Bleibe, bleibe bei mir», a podnaslov je «Prepjevi strane poezije». U toj se knjizi nalazi deset pjesnika koje sam prevodio, a pola – dakle njih pet – su Nijemci: Goethe, Hölderlin, Novalis, Heine i, što je jako zanimljivo, Jakob van Hoddis. Imam i njegovu zbirku «Das Weltende», «Konac svijeta». Naime, svi ti prijevodi objavljeni su i u mojim djelima, a sada je izašla zasebna knjiga, upravo za nesuđeni 95. rođendan moje Jelice (Tadijanovićeve pokojne supruge, op. red.), kojoj sam tu knjigu i posvetio. Naročito prigodom prevođenja s njemačkog ona mi je bila desna ruka. Naime, njena majka je bila Njemica pa je ona već od djetinjstva znala njemački isto kao i hrvatski. Uspomeni na nju sam i posvetio knjigu prijevoda izabrane poezije.

Budite zdravi, ustrajni i strpljivi

Mogli bismo satima razgovarati s Vama, ali nemamo srca tako dugo okupirati Vaše vrijeme...

Znam, znam, život je kratak i lijep...

No, kakva je tajna Vašega uspjeha, Vaše vedrine? Kako i mi možemo doći do prvoga stoljeća i onda nastaviti dalje?

Ja bih htio pozdraviti one koji se bave poslom sličnim mome. Neka budu zdravi, neka budu ustrajni, neka budu strpljivi i redom, malo po malo, mogu doživjeti stotu.

Želimo Vam još jednom od srca čestitati sretan rođendan.

Ja vas srdačno pozdravljam i posve one koji će čuti ovaj moj stogodišnji govor. Hvala vam lijepa i budite zdravi i veseli.