Videoblog na sjevernokorejski način

Crni ekran. Slijedi impresivna glazba na klaviru. A onda se pojavljuje učionica. Vidi se mlada žena kratke kose i drugi mladi kako sjede u učionici. Ona je u školskoj uniformi, sivoj jakni i bijeloj bluzi. Na lijevoj strani na jakni, malo iznad srca, je crveni bedž s likom sjevernokorejskog utemeljitelja države i "vječnog predsjednika" Kima Il Sunga. Pored toga je lik njegovog sina Kima Jong Ila.

Djevojka onda počinje pričati. "Zovem se Mi Hyang i studiram engleski na Pyongyang University of Science and Technology (PUST)." Mi Hyang je protagonistica prvog videobloga koji je PUST prije nekoliko dana objavio na svojoj Facebook-stranici. Svakog mjeseca bi trebao biti objavljen novih video. Najavljeno je da će u sljedećem tema biti zubna klinika. A cilj je da se dobije uvid "u svakodnevicu na našem sveučilištu".

Online u zemlji Kimova

Znakovito je da uopće postoji takva Facebook-stranica. Jer, Sjeverna Koreja je uglavnom offline. Samo rijetki imaju pristup klasičnom internetu. Prema izvještaju agencije "We are social" objavljenom početkom ove godine samo 7.000 ljudi u Sjevernoj Koreji koriste internet. Radi se prije svega o stranim poduzetnicima koji se svojim smartphoneima uključuju na Facebook, kaže jedan glasnogovornik agencije.

Za svoje građane sjevernokorejsko vodstvo ima strogo kontrolirani vlastiti internet. PUST je izuzetak, on je spojen sa svjetskom mrežom www. Jer, elitno sveučilište za vodeće sinove, u međuvremenu i kćeri, Pjongjanga vode evangelički misionari iz inozemstva, svi profesori su sa Zapada.

Na njemu i studenti imaju pristup internetu, izjavio je upravitelj sveučilišta Park Chan-Mo nakon otvorenja PUST-a za južnokorejske novine Korea Times. "Oni ga smiju koristiti za istraživanje." Na pitanje, koliko se studente pritom nadzire, on je izbjegao odgovor ustvrdivši da se mreža na Sveučilištu koristi isključivo za znanstvene svrhe.

Proturječnosti elitnog sveučilišta

Pyongyang University of Science and Technology osnovao je 2010. jedan Amerikanac koji potječe iz Južne Koreje. Na početku je primljeno samo 160 studenata, u međuvremenu ih je prema web-stranici sveučilišta 560. Financira se isključivo milodarima i novcem od evangeličke crkve. Sjevernokorejska država ne preuzima nikakve troškove. A kršćanskim profesorima je zabranjeno na sveučilištu javno govoriti o svojoj vjeri.

U Sjevernoj Koreji se kršćane progoni kao u gotovo ni jednoj drugoj zemlji. Te proturječnosti američka novinarka Suki Kim naziva "gotovo ironičnim". Ona smatra da je postojanje Sveučilišta pokazatelj da sjevernokorejsko vodstvo ipak ne želi zemlju potpuno izolirati. Inozemno znanje je u svakom slučaju dobrodošlo kako bi se vlastiti podmladak što bolje osposobilo za budućnost.

Iskustva jedne novinarke

Suki Kim poznaje PUST iz vlastitog iskustva. Autorica rođena u Seoulu kao dijete je odselila u SAD, ali se uvijek zanimala za povijest svoje podijeljene domovine. 2011. je jedan semestar provela na sveučilištu u Pjongjangu - predstavljajući se kao obična učiteljica. A zapravo je istraživala i skupljala iskustva za jednu knjigu koja je izašla 2014. pod naslovom "Without you, there is no us". Naslov se odnosi na jednu pjesmu koju su studenti pjevali svakog dana dok su marširali na nastavu - u čast tada još živućeg vođe Kima Jong Ila.

U knjizi Suki Kim piše o stravičnom iskustvu da si stalno pod nadzorom, da se ne možeš slobodno kretati i nikad biti sam. "Osjećaj stalnog nadzora me iscrpljivao. To je bilo kao da sam živa zakopana ili kao da mi je vjetar nosio pijesak u lice."

Demonstracija sreće

Autori videobloga su očito htjeli ostaviti potpuno drukčiji dojam. Da su moderni, otvoreni svijetu, da je sve u redu. Na slici se vidi veliki prostor Sveučilišta, čuje se glas studentice prve godine Mi Hyang. I ona priča kako je bila nervozna prije susreta sa stranim profesorima.

Mi Hyang se vidi i na nastavi, kako koncentrirano nešto zapisuje. A sljedeća slika bi trebala pokazati da ima i zabave u svakodnevici na sjevernokorejskom sveučilištu. Dvije studentice sjede na klupi i smiju se, a onda se vidi kako se djevojke dobro raspoložene vani okupljaju i počinju marširati. "Studiram i živim ovdje na campusu s kolegama i prijateljima. Sve činimo skupa." Osobito lijepo je u spavaonici s drugim djevojkama razgovarati o stvarima koje su bile tema na nastavi, kaže jedna te dodaje da je to "jako zabavno".

Svaka rečenica koju je ova mlada žena naučila djeluje usiljeno. Prijateljstvo ne djeluje uvjerljivo. Ona kaže da se rado bavi sportom, dok se vidi djevojke kako plešu. "Ponekad vani igramo odbojku. Ili mini-badminton. Ne poznajete to? Možda to možete vidjeti ovdje", smije se ona sramežljivo u kameru.

Ostani na zemlji

U Sjevernoj Koreji postoji jedna izreka, kaže ona dalje. "Ovdje se kaže: Ostani s nogama na zemlji svoje domovine i usmjeri pogled prema svijetu." Tu izreku pozna i Suki Kim i citira ju u svojoj knjizi. Ona je ispisana na zidu stubišta, tamo gdje su i slike Kima Il Sunga i Kima Jong Ila.

Iscrpno autorica knjige piše kako studenti nisu imali pojma o svijetu izvan Sjeverne Koreje. Da su smatrali da njihova zemlja uživa velik ugled u inozemstvu. I da su uvijek nastojali svoju zemlju i svoj život prikazivati u lijepom svjetlu - uključujući i male nezgode. "Jedan student je priznao da nitko nema vlastiti mobitel. Njegov susjed je brzo dodao da zapravo svi imaju mobitele, ali da ih dragovoljno predaju na ulazu na sveučilište, kako bi se mogli potpuno koncentrirati na studij."

Liječnica za domovinu

I Mi Hyang se želi potpuno koncentrirati na studij. Sanja o tomu da postane liječnica. I nada se da će se tom cilju približiti kroz studij na ovom elitnom sveučilištu, koje se financira iz inozemstva. "Tada ću moći reći, hvala lijepo što ste mi pomogli da ostvarim svoj san. Za svoju domovinu."

Tako završava obećani "uvid u svakodnevicu" na sveučilištu. Mi Hyang se smješka dok glazbeni komad koji se čuo za vrijeme cijelog filma točno u sekundu završava. A onda ekran ponovo polako postaje crn.