Vijetnam - rezervat prirode ili rudnik?

Njemački su znanstvenici dobili zadatak da pomognu pri očuvanju okoliša u blizini rudnika i na taj način spase i gospodarsku proizvodnju i rezervat prirode.

Od kada je zaljev Halong proglašen dijelom svjetske prirodne baštine, svake godine tamo dolazi sve više turista koji se dive jedinstvenim vapnenačkim stjenama. Taj je zaljev neobičan svijet koji se sastoji od oko 3000 otoka, nastalih na vapnenačkim grebenima starim približno 300 milijuna godina. Topla klima i obilje planktona pogoduju životu preko tisuću vrsta riba i 160 vrsta koralja. Vijetnamska Vlada stoga želi očuvati to područje kao bitan magnet za turiste. No, gospodarski je jednako toliko važan i rudnik ugljena, udaljen svega nekoliko kilometara od čuvenog zaljeva.
Profesor Per Nicolai Martens, stručnjak za rudnike pri Tehničkom sveučilištu u Aachenu, pojašnajava: "Radi se o ravnoteži između razvoja gospodarstva i socijalnog razvoja, pri čemu treba uvažavati prirodni okoliš."

Riješiti kvadraturu kruga

Ograničenje rada ugljenokopa za Vijetnam ne dolazi u obzir, jer ta zemlja ima velike ambicije: stopa rasta iznosi osam posto i toj je zemlji potrebna velika količina energije. Iz područja koje graniči sa zaljevom Halong dobiva se ukupno 95 posto kamenog ugljena. Sljedećih bi se godina proizvodnja trebala udvostručiti kako bi se ugljenom stalno moglo opskrbljivati sedam termoelektrana. Ali već i sadašnja proizvodnja ozbiljno ugrožava okoliš, jer je državni ugljenokop udaljen svega tri kilometra od rezervata prirode.
Aachenski stručnjak za ugljenokope Jose Patiero ističe kako se u obližnjem gradu zagađenje iz rudnika može vidjeti golim okom: "Kada se iz zaljeva Halonga vozi prema Halong Cityju, na biljkama se lako može uočiti sloj prašine. Problematiku otpadnih voda vidi se čim se čovjek približi rudniku: tamo je voda crvenkaste boje."

Nevolje s otpadom

Do taloženja ugljene prašine ne dolazi samo zbog rada u rudniku već i zbog ogromnih obronaka na kojima se odlaže otpad iz rudnika. Ti su obronci u blizini Halog Cityja, zbog pomanjkanja prostora, vrlo visoki i strmi. Ovisno o godišnjem dobu i vremenskim okolnostima, dolazi od jake erozije, a taloženje prašine u međuvremenu je tako jako da vijetnamski znanstvenici trebaju najprije riješavati taj problem. Na primjer - sađenjem biljaka na obroncima, čije će korijenje spriječavati daljnju eroziju. No, problem otpadnih voda daleko je složeniji. Za pročišćavanje otpadnih voda Jose Pateoro smatra da bi trebalo izgraditi takozvani "Wetland"sustav: "To funkcionira prema sljedećem načelu: vodu se provodi kroz određeno područje gdje su zasađene biljke koje mogu vezivati teške metale. Voda se treba odlijevati preko područja s blagim nagibom, tako da sejoš neko vrijeme može zadržati, jer korijenje biljaka mora akaumulirati teške metale. Te se biljke nakon nekog vremena otklanja i uništava."

Pomoć za samopomoć

No zadatak njemačkih znanstvenika nije samo rješavanje aktualnih problema pri zaštiti okoliša. Oni žele pomoći Vijetnamcima da u buduće sami rješavaju, odnosno, spriječavaju nastanak problema kao što je to slučaj u zaljevu Halong, napominje profesor Martens: "Vrlo značajan aspekt suradnje je takozvani Capacity-Building - izobrazba zaposlenika da se pridržavaju izvjesnog standarda koji vrijedi i u drugim zemljama, te da se nauče služiti modernijim metodama, kao što je na primjer odvod otpadnih voda."
Međutim, dok u Vijetnamu ojača svijest o važnosti očuvanja okoliša, proći će još mnoge godine. U toj zemlji vlada glad za gospodarskim rastom, a Vijetnamci su se ugledali u svog velikog susjeda Kinu. Za okoliš to prije svega znači vrlo mračnu prognozu. No njemački se znanstvenici ipak ne daju zbuniti - oni s projektom u zaljevu Halong počinju u ožujku sljedeće godine.