Violinist Klaus svira za bolji svijet

Prosvjedovanje je, može se slobodno reći, postalo Klausovo glavno zanimanje. Kada se negdje u Njemačkoj održavaju prosvjedi lijevog političkog spektra, bilo da se radi o prosvjedima protiv atomskih elektrana, rasizma ili ukidanja socijalnih povlastica, Klaus je u prvim redovima. Politički pjesnik koji moćnima daje packe, uvijek na strani obespravljenih i siromašnih. U danima bez prosvjeda Klaus u pješačkim zonama sugrađane poziva na politički neposluh i pjeva o onom što mu leži na srcu.

"Paganini s asfalta"

Na ulici je Klaus u svom elementu: "Ovo je mnogo efektnije nego kad stojiš u nekoj gomili u prosvjedima. Tu si sam i otvoreno ljude pozivaš na raspravu, oči u oči". "Paganini s asfalta", kako još nazivaju Klausa pažnju prije svega privlači vrlo energičnim nastupom. Pritom violina služi kao pratnja za njegov prodoran i ponekad kreštav glas. Na kraju krajeva, važno mu je da ga se čuje i da njegova poruka stigne do prolaznika.

Svoj "violinistički zanat", kako Klaus naziva svoje sviranje, naučio je još u ranoj mladosti kada se punim građanskim imenom još zvao Klaus von Wrochern. Na svjet je došao 1940. usred područja koje se naziva Rudogorje, na istoku Njemačke i to kao najmlađi sin jedne dobrostojeće građanske obitelji. Ljubav prema klasičnoj glazbi nastavila se i tijekom studija na akedemiji u Kölnu koji je naprasno prekinut nakon što je Klaus, zbog raspačavanja političkih letaka, bio izbačen. Nakon toga Klaus odlazi u Ameriku i nestaje u vrtlozima hipi-pokreta krajem šezdesetih.

40 godina na ulici

Nakon povratka u Njemačku Klaus osniva hipi-komunu, okreće leđa klasičnoj glazbi i pretvara se u Klausa, uličnog glazbenika. Kolikogod da uživa u slobodi koju mu donosi njegovo zanimanje Klaus je svjestan da je to "kruh sa sedam kora". I dobro zna razliku između prosječenja i uličnog muziciranja. "Ljudima naravno nešto moraš ponuditi, to je jasno. Inače stojiš na ulici kao kakav prosjak. To je naša najveća briga jer dok stojiš na ulici moraš sačuvati dostojanstvo. No novaca nema i mnogi se prema tebi ophode kao prema posljednjem smeću. Teško je sve to skupa spojiti, zato je uličnim sviračima sve teže". Klaus je izdržao i već 40 godina svira uzduž i poprijeko Njemačke. Njegov politički angažman mu je u životu priskrbio mnogobrojne sudske procese koji su često završavali zatvorom. No više od zatvorske kazne Klausa pogađa kad ga i sami prolaznici odbacuju: "Mogi ti reći da su me često potpuno ignorirali. Ne smijem se samo sjetiti koliko puta sam doživio da iziđem na ulicu i da nitko na mene nije obraćao pažnju i da nakon pola sata pokisao odem kući, jer inače padam u u depresiju".

Nagrada za životno djelo

Klausa još više u očaj bacaju gradski redari koji ga svako malo tjeraju s njegovog mjesta. Naime nedavno je na snagu stupilo pravilo po kojem ulični svirači smiju nastupati samo u svaki puni sat.

"Ja im uvjek kažem: ljudi ja već sviram preko 40 godina. Ulični svirači ionako imaju već dosta probelma kako bi izborili minimum sloboda i sad nas još tjeraju s tim novim zakonom". No upravo grad koji mu ne da nesmetano raditi mu je nedavno dodijelio nagradu za životno djelo. Na Festivalu folk i svjetske glazbe u Rudolstadtu, najvećem takve vrste u Njemačkoj, Klausu je dodijeljena nagrada za životno djelo.

Ulični svirač je u međuvremenu već prešao starosnu granicu od 70 godna, krajnji rok za odlazak u mirovinu. No neumorni borac za socijalnu pravdu ni ne pomišlja na odmor. Za svakodnevni život više ne mora zarađivati na ulici. U međuvremenu je rado viđen gost na koncertima mnogih poznatih izvođača. Isto tako vodi i poznati Kelnski Kultursalon gdje oživljava svoju akademsku glazbenu prošlost iz vremena glazbene avangarde šesdesetih. No svako malo Klausa privuče njegova najmilija pozornica - ulica:

"Kada sviram na ulici i imam dobar dan, tada stotine prolaznika stane u krug i to je upravo nevjerojatna energija koja se vraća natrag. Zapravo je to razlog zašto to još uvijek radim".

Autorica: Suzanne Cords (N. Kreizer)

Odg. ur.: S. Matić