Vođa mirne revolucije

Kratko ošišana kosa, iznošene plave traperice i crna aktovka - to su zaštitni znaci Christiana Führera. On je upravo navršio 65 godina, i njegova evangelička crkva ga šalje u mirovinu. „Sa tri pojma ja ne mogu puno započeti - mirovina, odmor i heroj. To su nekako pojmovi koji samnom nemaju veze. Ja ću nastaviti s radom na povezivanju mirovnih molitava širom Njamačke. Osim toga tu je udruga za održanje i očuvanje naše crkve svetog Nikole, a postoji i projekt o pisanju knjige.", kaže Führer.

On je i danas angažiran, pune ruke posla - jadnako kao što je to bio i proteklih 40 godina. Na zidu iza njegovih leđa obješena je mreža puna riba - poklon djece iz njegove crkvene zajednice. Ali i simbol ovog svećenika - Christian Führer je ribar ljudskih duša. Još za vrijeme svog studija on je ljude oko sebe znao oduševiti i privući crkvi i Isusu: „Ja sam rado stopirao. I čim bih sjeo u neki kamion, i rekao da studiram teologiju, ljudi bi se otvorili. Bilo je tu odličnih i vrlo inspirativnih razgovora."

U početku bijaše molitva za mir

A tako je ostalo i kada je kao župnik 1980. preuzeo vođenje crkve svetog Nikole u Leipzigu. On je započeo s mirovnim propovijedima i molitvama protiv naoružavanja i na zapadu i na istoku. Te molitve koje su održavane svakog ponedjeljka, uskoro su postale okupljalište nezadovoljnih i kritičnih duhova čitavog Leipziga. Mnogi se još uvijek živo sjećaju tih dana: „On je uspio usmjeriti tu energiju u pravom smjeru, on je znao kako treba razgovarati s ljudima.", „Tko je htio doći do crkve svetog Nikole, morao se probiti kroz kordon vojnika. Bilo je tu dosta gužve, ponekad uzrujanosti, pogotovo nakon molitve.", „U to vrijeme bila je to stvarno velika promjena, to nije moglo biti bez Božje pomoći."

Mada su se svi nadali mirnoj revoluciji, i sam Führer se bojao da bi se situacija mogla zaoštriti i izmaći kontroli, i to kako na strani demonstranata, tako i na strani policije. A onda je došao 9. listopada 1989. - najteži ali i najljepši dan u životu Christiana Führera: „Svu dubinu događanja mi te večeri još nismo shvatili, tu činjenicu da je sve prošlo mirno, bez nasilja. Moram reći da je to bio najveći doživljaj u mom životu."

Angažman je njegova priroda

I nakon ponovnog ujedinjenja zemlje Führer je ostao čovjek koji se ne uklapa u šablone i postavlja ponekad neugodna pitanja. „Prije je postojao problem dušebrižja za sve koji su željeli napustiti zemlju, dakle pojedinačan slučaj sada umnožen na stotine tisuća ljudi. A nakon promjene, već 1. srpnja 1990., ja sam upozoravao na posljedice istovremene i financijske i socijalne unije. Već se tada moglo vidjeti što nam predstoji."

Uvijek blizak ljudima

Nakon ujedinjenja glavni naglasak rada Christiana Führera bili su nezaposleni. Osnovao je inicijativu za ljude bez posla, angažirao se s njima i za njih. A javljao se za riječ i kada se radilo o temama aktualne politike. Angažirao se kada se radilo o kandidaturi Leipziga za Olimpjiske igre 2011. godine, a organizirao je i tihi prosvjed 2006. kada su dva inženjera iz Leipziga oteta u Iraku.

Njegova poruka ne nailazi, međutim, posvuda na odobravanje - neki mu predbacuju "radikalnu bliskost Isusu", drugi mu prigovaraju zbog prevelikog miješanja u politiku. „Kažu da to što mi radimo nije crkva već samo jeftin politički spektakl gdje mi koristimo Isusa kao reklamnu naljepnicu."

Christian Führer se, međutim, tim prigovorima ne da smesti. Godinama je svakog ponedjeljka i dalje pozivao na molitvu, uvijek u 17 sati. Jedan od ljudi koji ga izuzetno cijene je Wolfgang Tiefensee, današnji njemački ministar prometa, a ranije gradonačelnik Leipziga. U vrijeme DDR-a on je zbog prigovora savjesti odbio služiti vojni rok: "Ono što me uvijek fasciniralo jest u kojoj je mjeri on ostao autentičan. Crkva svetog Nikole je bila otvorena i to je ostala. Tamo se govorilo o temama koje ljude muče, o njihovim problemima."

Župnik Führer se nada da će tako ostati i s njegovim nasljednikom.