Zašto je Zagrepčane sram živjeti u Zagrebu?

Krupni je kapital pohlepna zvijer koja surovo i hladno uvijek iznova pokušava oploditi samu sebe, i uglavnom u tome uspijeva, a kada su u pitanju vrijedne građevinske parcele skrivene u tišini dvorišta i vrtova unutrašnjosti blokova u središtu grada, kategorije kao što su „kvaliteta života“, „javni prostor“ ili „neriješena prometna pitanja“ postaju vrlo relativne.

Javni prostor nestaje

Zagrebački Cvjetni trg već je postao simboličko mjesto sukoba dviju koncepcija razvoja grada – s jedne strane tu je, dakle, ulagač koji – uz svesrdnu pomoć vladajuće političke elite – pod svaku cijenu želi maksimalizirati svoj profit gradeći stambeno poslovnu zgradu preveliku za postojeću infrastrukturu, dok su se druge strane mobilizirale građanske inicijative i strukovne udruge, koje – premda puno manje moćne – glasno prosvjeduju protiv zanemarivanja šireg javnog interesa.

Neosviještenost gradske uprave i neosjetljivost investitora na zaštitu urbane matrice, koje se već dugo osjećaju na premijeru slučaja Cvjetni trg te nedostatak vizije održivog razvoja središta Zagreba vidljiv iz nedavno donesenog Generalnog urbanističkog plana, potaknule su zagrebačke neovisne organizacije na još jednu akciju – u sklopu programa nazvanog Blokiranje domaći su stručnjaci i aktivisti imali priliku razmijeniti iskustva sa španjolskim kolegama, koji već 13 godina obnavljaju blokove u središtu Barcelone.

Uzor Barcelona

I dok je strategija obnove i revitalizacije blokova u povijesnoj jezgri Zagreba pala već na prvom ispitu zrelosti, primjer Barcelone pokazuje kako se uspješno može zadovoljiti i privatni kapital i javni interes i to na korist grada i građana. Govoreći o projektu sustavne obnove povijesne gradske četvrti l'Eixample ravnatelj specijalizirane agencije Carles Blasco Bayot objasnio je da je ključno zadovoljiti šest kriterija. „Važno je spriječiti nekontrolirano širenje centra i zadržavanje stanovništva, zatim unapređivanje kvalitete života i privlačenje novih stanovnika, osiguravanje održivosti i to od planerske preko ekonomske pa do ekološke razine, te uključivanje svih društvenih čimbenika u čitav proces,“ rekao je Bayot, čije je izlaganje pozorno slušala i aktivistica Zelene akcije i nezavisna zastupnica u Gradskoj skupštini Vera Šimek Petrinjak, koja je Barceloni zavidna na provođenju plana, kakav je Zagreb imao još prije 30-ak godina, no nikada nije bio ostvaren: „Kada su naši „developeri“ počeli napad na Donji grad i njegove blokove na koje su gledali isključivo kao na građevinske parcele i kada se GUP počeo mijenjati prema njihovim potrebama, mi smo dali niz primjedaba i iznijeli mnoge kritike. No odlučeno je da unutrašnjosti blokova mogu puniti novom izgradnjom i to po potpuno neodrživom koeficijentu od 4,5 metara na 1 metar četvorni.“)

Da je Zagreb desetljećima daleko od Barcelone smatra i čelnik građanske inicijative Pravo na grad Teo Celakoski koji kaže da se „kod nas problemi, kao što je situacija u Donjem gradu, ističu na političkoj razini tek onda kada se instrumentalno mogu iskoristiti u službi velikog financijskog interesa“. Svi se, ipak, slažu da je obnova zapuštenih blokova nužna, ali ne pod cijenu nestanka javnog prostora i isključivog oplođivanja privatnog kapitala, nego kroz sustavni projekt koji bi trebao biti na tragu prakse Barcelone. Djelovati treba brzo jer – kako upozorava stručnjak za nekretnine Tomislav Peroviæ do 2012. godine Hrvatska æe potpisati sporazum s EU-om po kojem æe sve zgrade morati dobiti certifikate: „Zgrade koje nisu uređene postat skuplje za održavanje jer će plaćati više poreze. To će automatski ubrzati regeneraciju i revitalizaciju. Mislim da imamo dovoljno analiza, i da je puno već napravljeno, ali sada treba krenuti u primjenu.“

Sram me živjeti u Zagrebu

No jedan od najglasnijih kritičara dominantne prakse načina ulaska kapitala u zaštićenu povijesnu matricu Zagreba, urbanist Niko Gamulin situaciju opisuje vrlo dramatično: „Kao Zagrepčanina me sram živjeti u ovom gradu jer vidim da svaki drugi grad ima rješenja za takve probleme. Mi nismo ništa riješili, tu vlada čista anarhija, a ne urbanizam, jer sve promjene i zakone nisu donijeli urbanisti ni institucije, nego arogantni privatni kapital u sprezi s politikom. Pa toga nema nigdje!“ Gamulin se pita je li moguće da se bilo gdje drugdje gradi dvostruka kvadratura od postojeće, kao što je slučaj u zagrebačkom centru, i uopće ga ne čudi što je projekt kod Cvjetnog trga naišao na veliki revolt građana: „Zbog Cvjetnog trga organizirali su se prosvjedi, skupilo se 50 tisuća potpisa… I da gradska politika reagira kao da toga uopće nema je sramota koja će nas obilježiti kroz dugi period!“.

Kud je nestala urbanistička kultura Zagreba?

Stručnjak iz agencije koja obnavlja povijesno središte Barcelone Carles Blasco Bayot napominje da je presudno da se gradonačelnik sa svojim uredom za planiranje razumije i sa stručnjacima i tehnokratima i da se svi slože oko riješena najboljih i za grada i za građane: „Takva je politička volja ključna. U Španjolskoj svaki grad veći od 10 tisuća stanovnika ima pravo preispitati predložene razvojne planove. Prvo se radi inicijalno odobravanje koje radi politika, ali nakon toga se ide u javnu raspravu i traži odobrenje građana, a zatim tek daje na očitovanje političarima“, poručuje Bayot napominjući da se treba držati načela da se ne dopušta gušća gradnja od postojeće, nego da se mijenjaju namjene parcela i razmješta količina trenutne izgrađenosti. Princip je to – moglo se čuti među zagrebačkim aktivistima – o kojem glavni hrvatski grad može samo sanjati.

Autor: Vid Mesarić, Zagreb

Odg. ur.: N.Kreizer