Za obiteljsku sreću nikada nije kasno

Pascal Coße ima 21 godinu. Ostao je rano siroče bez majke i oca tako da nikada nije imao prilike upoznati život u obitelji. Tek sada je našao ono što mu je čitav život nedostajalo: obitelj. Ljude koji mu mogu pružiti zaštitu i toplinu, ljude s kojima može diskutirati o ozbiljnim temama, svađati ali i satima neobavezno čavrljati o banalnim stvarima ili se jednostavno šaliti i glupirati. Prošloga ljeta ga je prihvatila obitelj Althoff iz malog mjesta Billerbecka. Svojim novim životom je Pascal Coße oduševljen. "Život u obitelji Althoff mi se jako sviđa", kaže mršavi mladi čovjek plave kose vezane u konjski rep. U svojoj ranoj mladosti je doživio svakakve ružne stvari i njegova nova obitelj mu pomaže da psihički izađe na kraj s njima.

Kad odrasli traže roditelje...

Coße je jedan od 420 odraslih u Vestfaliji koje su obitelji primile u svoje okrilje. Time sjeverni dio njemačke savezne pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija predstavlja uspješni model za cijelu zemlju. Djelatnik nadležne pokrajinske institucije Klaus Stahl ukazuje kako se sve više ljudi odaziva na ovu ponudu. U cijeloj Njemačkoj je 2.000 odraslih našlo obiteljski dom koji nikada nisu imali. Baden-Württemberg prednjači u ovom projektu sa 1.200 osoba. Pritom treba reći da postoje krajevi i dijelovi Njemačke u kojima ovakvi programi uopće ne postoje.

Koncept je, upućuje Stahl, vrlo jednostavan, ali uspješan: "Mi tražimo i obitelji i potencijalne kandidate. Naš je zadatak da spojimo prave ljude". U fazi upoznavanja ne žuri se ni s čim: prvo se potencijalni kandidati sastaju i obitelj koja bi ih bila spremna prihvatiti sastaju zajedno s jednim djelatnikom nadležne institucije. Nakon toga se poduzima nekoliko zajedničkih aktivnosti i izlazaka. Na kraju te faze mladi ljudi koji traže obitelj probno gostuju nekoliko dana u svom potencijalnom budućem domu.

Važno da kemija štima

Kod Pascala Coßea i obitelji koja ga je prihvatila pokazalo se vrlo brzo da "kemija štima". "Naravno da je čovjek u početku nesiguran. Pita se: hoće li to funkcionirati ili ne? Ali kod Pascala smo vrlo brzo primjetili da hoće", prisjeća se Heiner Althoff. I socijalna radnica Anne Haschke se sjeća da se već od prvog susreta razvila međusobna simpatija. Ona prati obitelj Althoff i Coßea i njoj se mogu obratiti sa svim problemima, dilemama i pitanjima. U početku je Anne Haschke svraćala kod Althoffovih svaki tjedan da bi provjerila je li sve u redu, u međuvremenu ih posjećuje samo još jednom mjesečno.

Obitelj Althoff prijavila se za projekt prije godinu i pol dana. Par ima troje vlastite djece, najmlađi sin još živi s njima. "Kada je dvoje starijih iselilo, zapitali smo se što ćemo s cijelom kućom? Onda smo pročitali nešto o ovom projektu i prijavili se", pričaju Althoffovi. Prvo su im poslali jednu mladu ženu, ali s njom kemija jednostavno nije štimala. Pascal Cloße je bio pak kao stvoren za njih.

"Pascal unosi živost u našu svakodnevnicu"

Ujutro Pascal ide raditi kao praktikant u jedan starački dom, kasno poslijepodne se vraća. Onda čitava obitelj zajedno jede, svatko obavi svoj zadatak u kućnim poslovima, navečer se Pascal povuče u svoju sobu, surfa po internetu, svira na bubnjevima ili čita. Često mu u posjet dolazi i djevojka. "Mi smo vrlo otvoreni jedni prema drugima, i to je baš ono što Pascalu treba", kaže Heiner Althoff. Čvrste strukture i stroga pravila Pascal ne podnosi. On pati od nesanice jer je doživio neka vrlo ružna iskustva u svom žiovotu o kojima ne želi govoriti. Kad dijete i adolescent živio je po domovima. Kada je postao punoljetan, morao se početi sam brinuti o sebi i to jednostavno, kaže, nije bio u stanju. "Ne uspijevam sam organizirati svoj dan. Za to mi treba pomoć, okolina u kojoj ću se osjećati zaštićeno", kaže 21-godišnji mladić. A što kaže druga strana? "Pascal unosi živost u našu svakodnevnicu, to nam se sviđa", kaže Althoff. "Da", nadvezuje se novi član obitelji sa širokim smješkom na licu: "Zahvaljujući meni, u kući sada ima uvijek svježeg mlijeka i paštete. I iako se ponekad prepiremo, htio bih ovdje još dugo, dugo živjeti".

Autorica: Dunja Dragojević (dpa)

Odg. ur.: S. Kobešćak