Za "rat kultura" smo svi krivi

Pet godina nakon 11. rujna jaz između Zapada i muslimanskog svijeta nije postao manji, nego, štoviše, veći. Čovjek se jednostavno ne može otrgnuti dojmu da je puno spominjani i najavljivani «rat kultura» postao stvarnost. Dva primjera: u Njemačkoj je većina građana bila i ostala, kao i većina političara, protiv američkog napada na Irak. Istovremeno, prema brojnim demoskopskim studijama većina Nijemaca ima negativnu sliku o islamu i doista vjeruje da postoji nešto poput «rata kultura».
U Pakistanu, pak, muslimanskoj zemlji u kojoj se izbori održavaju redovito, radikalni islamisti često su vrlo prisutni u javnosti, ali nikada nisu postigli značajne rezultate na izborima. I dok se s jedne strane, prema anketama, odobravanje terorizma drastično smanjilo, raširena je negativna slika zapadnih zemalja i kršćana.
Kako pomiriti ovakve razlike u slikama o sebi i slikama koji drugi imaju o tebi?
Moramo biti samokritični i priznati da nacionalni i međunarodni mediji u proteklih pet godina nisu baš igrali najsretniju ulogu. Prečesto su se koncentrirali na huškače a previđali umjerene glasove – pogotovo na «drugoj strani».
Naveliko propagirana «globalizacija» i «dijalog kultura» definitivno još ni blizu nisu realizirani u medijima. Puno više nego prije pet godina sučeljavaju se dvije različite percepcije – jedni puštaju da Al Jazeera potvrdi ispravnost njihovog svjetonazora, a drugi svijet gledaju kroz CNN-ovske naočale.
A gdje su umjereni, samokritični glasovi u našem društvu? Kako je moguće da muslimanski parlamentarci u Britaniji nakon otkrivanja najnovijih terorističkih planova traže da Blair promijeni svoju inozemnu politiku, umjesto da jasno daju do znanja da samoubilački atentati na civile nemaju veze s islamskim učenjem? Kako je moguće da smo se jednostavno pomirili s Guantanamom? Kako je moguće da samo umorno slegnemo ramena kad čujemo da se u nekom ratu, kao ovih dana, puca na bolnička kola s jasno vidljivim znakom Crvenog križa ili Crvenog polumjeseca? Je li moguće da je vojna logika prodrla i u naše glave više nego što smo spremni priznati? Logika prema kojoj su drugi neprijatelji, a njihovi mrtvi kolateralna šteta?
Svi mi zajedno moramo braniti civiliziranost. Ovdje se uopće ne radi o «borbi kultura» nego o borbi za kulturu!