Za svijet bez mina

Protupješačke mine su male, i lako ih se može previdjeti – one svoje žrtve pogađaju tek kada su sukobi odavno već završeni. Godišnje od njih pogiba oko 15 tisuća ljudi, a osobito često su to djeca. Afganistan, Angola, Irak i Kambodža zemlje su koje su trenutno najzagađenije minama.

U Nairobiju se prvi puta pravi veliki presjek stanja pet godina nakon što je na snagu stupila konvencija iz Ottave o zabrani protupješačkih mina. Rezultati su vidljivi: Sporazum su do danas ratificirale 144 države,l što je približno tri četvrtine svih zemalja svijeta. Jody Williams, koja je pokrenula Međunarodnu kampanju protiv kopnenih mina za što je 1997. dobila Nobelovu nagradu za mir ipak naglašava kako zbog toga ne treba biti euforičan: ”U Nairobi nismo došli kako bismo slavili naš uspjeh. Ovdje smo kako bismo vijećali o tome što se mora učiniti u sljedećih pet godina kako bismo postigli naš cilj: svijet bez mina."

Da je taj cilj još daleko, prilikom otvaranja konferencije upozorio je i kenijski predsjednik Mwai Kibaki: "Još uvijek se gotovo 200 milijuna mina nalazi u arsenalima mnogih zemalja. Sve zemlje pozivam da proskribiraju kopnene mine i unište svoje zalihe."

Upravo u Africi su mine jedan od ključnih razloga za siromaštvo mnogih zemalja, jer se plodne površine ne mogu obrađivati. Glasnogovornica UNMAS-a, UN-ove podorganizacije za mine, Arezou Azad upozorava da od mina stradavaju najčešće žene i djeca: ”Najperverzniji oblik za koji znam jest minu ugraditi u igračku. Teror protiv djece – vjerojatno ne postoji ništa gore od toga.”

Sporazum još uvijek nije potpisalo 40 zemalja, među njima Kina, Rusija i Sjedinjene Američke Države. To ubojito oružje još uvijek se proizvodi u 15 zemalja. Države koje su pristupile konvenciji i protivnici mina namjeravaju pojačati svoju borbu: u Nairobiju će se iznijeti akcijski plan prema kojem bi do 2009. sve mine trebale biti uništene, a njihova proizvodnja zaustavljena. Osim toga države se moraju obvezati da će trajno pomagati preživjele žrtve.