Zadovoljština za "djecu grijeha"
21. veljače 2009
Jedna od njih je i Josiane Kruger. Ona je odrasla u jednom selu na istoku Francuske. Još kao mala djevojčica osjećala je da je drugačija od drugih. Ona nije imala oca, samo majku i baku. U svojoj biografiji, koja je u Francuskoj izdana 2006. godine, ona se prisjeća kako su joj se na školskom dvorištu djeca rugala i dovikivala joj pogrdne izraze za Nijemce. Nakon toga joj je baka ispričala da joj je otac bio njemački vojnik koji je prije njezinog rođenja napustio Francusku jer je morao na rusku bojišnicu i od tada se više nikada nije javio. "Moja baka je često pričala da su moji roditelji bili lijep par i da je moj otac bio simpatičan. Zato nisam shvaćala zašto se moram sramiti", piše Josiane.
Obrijane glave i gole tjerane ulicama
No, za Francusku je Josianin otac bio okupator i zato se već tadašnji režim pobrinuo za omogućavanje anonimnog davanja takve djece na usvajanje odmah nakon rođenja. Imena bioloških roditelja nisu nigdje bivala upisivana. Tadašnja Vlada je pozivala Francuskinje da prikriju svoje "grijehe" koje su počinile s njemačkim neprijateljima. A njima obično ionako nije ništa drugo preostajalo, jer većina ih je smatrala izdajnicama. One su šikanirane, brijane su im glave, razjarene mase su ih tjerale da gole trče ulicama, završavale su na višegodišnjoj robiji i prisiljavane su da se odreknu djece. Josiana je bila stara 14 godina kada je uspjela doći do adrese svog oca. Ona mu je pisala i on ju je posjetio - jedan jedini put. Unatoč tome, nakon njegove smrti postala je dijelom njegove njemačke obitelji.
"I za vrijeme rata su postojale ljubavne priče"
Takav "hapy end" nije uspjela doživjeti većina njemačko-francuske ratne djece. Mnogi se tek odnedavno uopće usuđuju krenuti u potragu za svojim korjenima. O toj je temi na francuskoj televiziji javno progovoreno tek prije nekoliko godina. Nakon toga su arhivi o njemačkoj vojsci bili jednostavno zasuti upitima. Nekih 200-tinjak potomaka njemačkih okupatora osnovalo je potom organizaciju "Amicale Nationale des Enfants de la Guerre". Njoj se uvijek iznova javljaju ljudi koji većinom ne žele da njihove obitelji doznaju tajnu njihovog porijekla. Josiane Kruger pretpostavlja zašto: "Našim se roditeljima predbacuje teška greška. Glupost. Oni su se jednostavno voljeli i to je sve. Mislim da je veličanstveno to što su i za vrijeme rata postojale ljubavne priče."