Zakon protiv referenduma

Pokušaji unapređivanja demokratskog odlučivanja u Hrvatskoj nastavljaju se proteklih mjeseci prekrajanjem zakonskih akata koji uređuju pitanje održavanja i uloge referenduma. Riječ je o vladinu prijedlogu Zakona o referendumu i Zakona o financiranju političke aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma. No dok bi same izmjene pripadajuće regulative trebale imati funkciju olakšavanja dostupnosti referendumu kao najpopularnijem direktno-demokratskom instrumentu, prve javne reakcije kazuju da će prije biti riječ o sustavnom otežavanju posezanja za njim. Upravo suprotno, dakle, onim čuvenim najavama i obećanjima sadašnje koalicijske vlasti u Hrvatskoj, a iz njezina predizbornog stadija.

„Upozoravali smo na loša rješenja u prijedlogu novog zakona koja bi mogla ozbiljno otežati i obeshrabriti referendumske inicijative“, rekao nam je Dragan Zelić, izvršni direktor nevladine udruge Građani organizirano nadgledaju glasanje (GONG). On ističe da bi trebalo ići k smanjenju jaza između građana i izabranih predstavnika, kao i većeg dijela samih političkih stranaka, što je sve dijelom ozbiljne krize predstavničke demokracije. „Umjesto otvaranja većeg prostora za građansko izražavanje i sudjelovanje“, nastavlja Zelić, „neka mjesta u prijedlogu zakona ustvari zatvaraju vrata za samoorganiziranje građana, a jačaju pozicije stranaka“.

Eliminacija građanskih udruga

Prema uvriježenim ocjenama brojnih analitičara, zamjetnije „provjetravanje“ sistema odlučivanja u tom pogledu ne odgovara ni aktualnoj vlasti, niti opoziciji, barem što se tiče najvećih stranaka. Stoga su kao najsumnjivija mjesta u novim prijedlozima uočene intencije da se građanskim udrugama, zakladama i fondacijama onemogući financiranje referendumskih kampanja – ili, faktički, organiziranje - te da se dopuštene lokacije za prikupljanje potpisa u okviru referendumske inicijative ograniče na urede državne ili lokalne uprave. A to bi krug onih koji su se u stanju ponijeti sa zakonskim uvjetima svelo na na tek par najvećih nevladinih struktura, kao što su sindikalna ili crkvena.

Ostale primjedbe na zakonske prijedloge koje iznosi GONG odnose se na odredbu da odluka donesena na referendumu vrijedi svega dvije godine, umjesto minimalnih četiri, kako ju ne bi vlast mogla izmijeniti već u mandatu za kojeg je izglasana. Također, inzistira se na većoj transparentnosti financiranja kampanja, kao i na još nekim pojedinostima. Valja izdvojiti pitanje određenja potrebnih potpisa za održavanje referenduma, i naročito minimalne izlaznosti s kojom bi izglasana referendumska odluka bila i obvezujuća za vlast, uz razlikovanje državnih i lokalnih glasanja.

Diskriminiranje lokalne narodne volje

Kao što je poznato, aktualna vlast je uoči pristupanja Hrvatske EU-u promijenila ustavnu odredbu po kojoj je za pravovaljanost referendumske odluke na državnoj razini bila potrebna natpolovična izlaznost. No apsurdnim se ispostavila činjenica da je za lokalne referendume zadržana takva kvota, pa je veći postotak tražen na mjesnom glasanju u Fužinama o gradnji vjetroelektrana, negoli u čitavoj državi o EU-članstvu. Nedavno je taj nonsens ponovljen u Labinštini, prilikom odlučivanja o gradnji termoelektrane na ugljen. Nova regulativa pak malo ublažava isti efekt, nalažući da iza većinske odluke na referendumu – da bi bila obvezujuća – stane bar trećina od ukupnog broja birača s pravom glasa.

Prema zakonskim prijedlozima kritični su i sindikati, svjesni da najvažnije inicijative mogu predlagati samo u suradnji s građanskim udrugama. „Ovo tako ne bi trebalo nazivati Zakon o referendumu, već Zakon protiv referenduma“, prenio nam je Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata. On smatra da je pristup referendumu i dosad bio previše otežan, a odsad bi moglo biti i dodatnih problema. „Referendum bi trebao biti relativno lako ostvariv i tretiran od vlasti kao poželjna metoda za stalnu suradnju s građanima“, zaključuje Sever, „ali ovime se pokazuje da politička elita narodnu volju doživljava više kao smetnju“.