"Zanimaju me samo stvari o kojima se ne priča"

Smrt, homoseksualnost i katolicizam njegove su omiljene teme. Uglednu njemačku književnu nagradu Josef Winkler je, prema mišljenju žirija, zaslužio time "što je u svojim knjigama reagirao na katastrofe svoga katoličkog djetinjstva na selu". A to djetinjstvo je označila šutnja. Winkler se rodio 1953. godine kao šesto dijete u jednoj koruškoj seljačkoj obitelji. "Proveo sam više desetljeća sa svojom majkom i izgovarali smo samo ono najnužnije. Kad bih je nešto pitao, samo bi slegnula ramenima. Tako je nastala moja čežnja za jezikom", prisjeća se ovogodišnji dobitnik Büchnerove nagrade dotirane s 40.000 eura. U vrijeme kada se mnogi mediji i sociolozi, inspirirani strašnom pričom o "slučaju Fritzl", bave "bolesnom psihom austrijskog društva", Winklerova djela čine se vrlo aktualnima. Jer - kako je sam rekao - dva poticaja bila su ključna za njegove literarne početke: Jean Genet i njegov moto "jedino sredstvo za bijeg od strahota je prepuštanje njima" i samoubojstvo dva njegova prijatelja iz sela koje je Winkler protumačio kao očajnički čin dva homoseksualca. Njegov je jezik tada, tvrdi austrijski pisac, "puknuo poput čira".

Smrt, homoseksualizam i ostali tabui

U svom prvom romanu "Menschenkind" objavljenom 1979. Josef Winkler se bavi temom koja ga zaokuplja u mnogim njegovim kasnijim djelima - djetinstvom u uskogrudnoj, primitivnoj, zatvorenoj seoskoj sredini. "Župnik mog sela je govorio kako postoje stvari o kojima se ne bi smjelo pričati. A ja želim pričati o stvarima o kojima se ne priča. Samo me te stvari zanimaju i ništa više."

Tako je i smrt jedna od središnjih tema njegovog djela. Smrt i strahovi u katoličkom, zatvorenom, ruralnom društvu teme su "Menschenkinda", njegovog drugog romana "Gospodin Ackermann iz Koruške" i trećega "Materinski jezik". Još jednim tabuom bavi se u svom "talijanskom" romanu "Groblje gorkih naranča", koji je nastao za vrijeme njegovog dvogodišnjeg boravka u Italiji - homoseksualizmom. Mnogi kritičari upravo to njegovo djelo smatraju najboljim.

Ljubav prema jeziku

Iako su naizgled ljudske sudbine te koje su Winklerov najjači umjetnički spiritus movens, on tvrdi da je jezik glavni predmet njegovog interesa. "Gotovo da se ne usuđujem pisati liriku, to je za mene najsloženije na svijetu. Ali tu i tamo mi uspije napisati lirsku prozu, ili pjesme u prozi. Ja sam sa svojim stilom vrlo blizu pjesmama jer me proza manje zanima kao narativna forma, a više njezin zvuk i ritam i mislim da su upravo tu moje kvalitete," opisuje svoju fascinaciju jezikom 55-godišnji dobitnik Büchnerove nagrade Njemačke akademija za jezik i pjesništvo.