Zavrsen 55 Berlinale

Afrika je bila glavna tema, Afrika je pobjednik ovogodisnjeg Berlinala. Komentatori ocjenjuju dodjelu ovogodisnjeg Zlatnog medvjeda juznoafrickom filmu Carmen iz Khayelitshe kao iznenadjenje- poznati libreto jos poznatije opere smjesten u jedan od najpoznatijih juznoafrickih townshipa, gdje se strastvena ljubavna prica s dramaticnim zavrsetkom mijesa sa svakodnevicom zivota u rasnom ghetu, pri cemu je glazba dobila africki kolorit a originalni tekstovi arija bili prevedeni na jezik Xhosa

– po reziseru Marku Dornfordu- Mayu sasvim logicna transpozicija :

"Snimati taj film u jedom juznoafrickom townshipu je za nas bilo sasvim prirodno jer prica se i ionako prvobitno dogadja u sirotinjskim cetvrtima Sevilje gdje su siromastvo i ekonomski razvoj jednaki problem kao kod nas..."

Problem kao kod nas- to je bilo neke vrste skrivenog gesla cijelog niza politickih filmova , sasvim u duhu stanovista direktora Berlinala, Kosslicka:

"Nije tajna da je Berlinale politicki festival..."-

No publika je pokazala da filmove prihvaca to bolje sto su manje izravno-politicki odnosno agitatorsko –moralisticki ili plitko politicki-korektni. Iz kruga takvih izdizao se dramaticni i uzbudljivi Hotel Ruanda- o manageru koji u vrijeme najstrasnijeg genocida uspjeva u svom hotelu sacuvati zivote vise od tisucu izbjeglica, na istu temu americki Jednog dana u aprilu iz sluzbene konkurencije ili najpotresniji- radikalan i sto se tice reduciranog filmskog jezika i po pristupu temi jer nema nikakvog povjesnog objasnjenja ili konteksta- njemacki dokumentarni film iz selekcije Panorama, Masakr, ispovjesti libanonaca koji su jos gotovo kao djeca mobilizirani u razlicite milicije koje su imale veze s izaelcima te 1982 ubijali civile u palestinskom izbjeglickom logoru Sabra i Schatila. Libanonska vlada ich je amnestirala, zlocinci danas zive posve obicno, ne osjecaju se krivima- ali , kako je pred publikom ispricao jedan od autora filma, Herman Theissen, savjest ich ipak ne pusta na miru:

" Imao sam osjecaj da je jedan od njih mucen nocnim morama i pokusava pobjeci sam od sebe...drugi je tokom snimanja rekao kako je bilo lakse biti u ratu nego o tim stvarima govoriti..."

Ipak,ise je uspjeha imao najnepoliticniji politicki film, nizozemsko-njemacko-francuska koprodukcija Paradise now , za vrijeme festivala drzan favoritom za jednog od medvjeda iako je na kraju dobio – samo- Plavog andjela , nagradu koju najboljem filmu po svom izboru dodjeljuje publika. Mozda jer je pricu o dvojici mladih Palestinaca koji planiraju samoubilacki napad ispricao ne samo bez imalo patetike nego i s punim razumjevanjem, ne opravdavajuci istodobno ni jednog trenutka njihov cin- optika koju je na konferenciji za stampu poslije projekcije ponovio i reziser Abu Assad:

"Cijela diskusija o tome kako je mozda kriv islam, mozda ovo ili ono, mozda Izrael...za mene nije tema nego me zanima sto je okupacija ucinila od ljudi, kako su se promijenili...zanimala nas je motivacija i psihologija figura..."

Psihologije je bilo mnogo i u filmu "Kasni Mitterrand". U prici o zadnjim mjesecima mandata francuskog predsjednika, izmedju bolesti i svodjena racuna dugog zivota i karijere, francuski je politicar prikazan kao covjek bez iluzija ali na neki nacin i pomiren sa svijetom, u sjajnoj glumackoj interpretaciji Michela Bouqueta koji je medjutim prosao bez nagrade kao i brojni ostali francuski filmovi – solidni ali ne i vise od toga. Takvi su bili i ovogodisnji njemacki doprinosi Berlinalu- profesionalne i tematske potvrde onoga sto domaci kriticari tako rado nazivaju povratkom njemackog filma. Da se u gotovo sto domacih produkcija koliko ich je bilo u zadnjih 12 mjeseci moraju naci i dobri ne mora doduse biti pravilo- ali etablira se nova generacija filmskih stvaralaca- autori koji ne gledaju vise samo prema Hollywoodu nego nastoje govoriti vlastitim filmskim jezikom. Najbolja potvrda je bio film o münchenskoj Bijeloj ruzi, grupi studenata koji su se opirali nacistima i bili pogubljeni. Za ulogu u filmu Zadnji dani Sophie Scholl mlada je njemacka glumica Julie Jentsch dobila Srebrnog medvjeda.

Ranije tako vazna tema Berlinala, istocna i jugoistocna Evropa je ovog puta ostala u stanovitoj sjeni- iako je selekcija mladog filma, Forum upravo otvorena balkansko-baltickom koprodukcijom, omnibusom od sest filmova za koje je ideja nastala na proslogodisnjem talent-campusu u berlinu, a realizirani su uz pomoc njemackih filmskih fondova.

Pljesak na otvorenoj projekciji, tako je publika na otvaranju selekcije mladog filma, forum primila omnibis sestorice rezisera koji su se nasli na proslogoisnjem talent campusu, radionici na kojoj nekoliko stotina mladih filmskih autora iz cijelog svijeta ne samo uci nego i trazi sponzore i nudi projekte i, nakon sto su za svoju ideju zainteresirali sponzore iz Njemacke i Evropske Zajednice, u rekordnom roku realizirali zajednicki film Lost and found . Radi se o neke vrste balkansko-balticke kooprodukcije-

bugarski, rumunjski, madjarski, bosanskohercegovacki i srpsko-crnogorski prilog je povezan estonskim crtanim filmom a sve na zajednicku teme- tradicija i njezino mijenjanje u novim okolnostima evropskog i svjetskog otvaranja.

U Bugarskoj se slavi tradicionalno vjencanje no bez mladenaca- oni su na slapovima Nijagare; Rodjendan Jasmile Zanic govori o dvije djevojcice iz Mostara- iz istocnog i iz zapadnog dijela grada no nikad se nisu srele .

Smijjeh i aplauz na otvorenoj projekciji je dobio film Stefana Arsenijevica iz Beograda- Farntasticcna vera- duhovita epizoda o tramvaju koji se ne moze zaustaviti kao metafora zadnjeg politickog desetljeca.

Smijeh ali gorci je u publici izazvao i hrvatski film prikazan u selekciji Forum- Oprosti za Kung Fu- reziser Svilicic i vrlo dobra glumacka ekipa u kojoj je briljirala Vera Zima su svojom britko-gorkom komedijom o djevojci iz dalmatinskog zaledja koja se vraca nakon izbjeglistva u Njemackoj i ne samo sto je trudna nego radja dijete zute boje koze, dotakli mnoge tabue konzevativno-katolicko- nacionalistickog hrvatstva.

Stvarna iznenadjenja i stvarni favoriti ovogodisnjeg berlinala su i opet bili azijski filmovi- zapravo kineski. Ta je ogromna zemlja iznenadila ogromnom kinematografijom a ono sto je oavj festival otkrio je neocekivana i uzbudljiva kineska undeground produkcija: od groteskno-pornografskog Wayward Cluda iz venecije pozantog reziseraMing-Langa preko debitantskih Oxhide, homemoviea pekinskog studenta rezije do poetskog Peacoca, rezijskog debija poznatog kineskog kamermanaChangweia kineski su sineasti pokazali poznavanje zanata, sirinu tematskih interesa, zivotnost i zilavost kakva odlikuje i njihovu zemlju. A cineci ich tajnim zvijezdama ovog Berlinala njegov Direktor Kosslik ono sto ga cini tako izuzetnim u tom poslu- vjestinu spajanja interesa i kvalitete.

U cjelini medjutim 55 Berlinale nece biti zapamcen po nekim izuzetnim filmovima- ali je ipak bio ogroman uspjeh- s 300 filmova i vise od 400 000 posjetilaca najveci filmski festival na svijetu, vrlo blizu i onome sto je na otvaranju najavljivano- da zeli biti najljubaznija smotra te vrste- i svakako medijski spektakl- a vise nego potaci interes i animirati ljude da idu u kino i nije moguce i nije potrebno ocekivati.

...