Zgodni kriminalci šeću Beogradom

Ove godine je od 6. do 10. studenog održan po 17. put Filmski festival istočnoeuropskog filma u Cottbusu. Glavnu nagradu dobio je bugarski film „Istraga“ Iglike Trifonove, specijalnu nagradu za najbolju režiju ruski „Putovanje s domaćim životinjama“ Weere Storoševe, a posebnu nagradu za najbolje umjetničko ostvarenje glumica u tom fimu Ksenija Kutepowa.

I iako među dobitnicima glavnih nagrada nema predstavnika filmova iz bivše Jugoslavije, upravo su filmovi mladih režisera iz bivše Jugoslavije bili glavna tema ovogodišnjeg festivala u Cottbusu. Neki od njih imaju potencijala raditi svjetski uspješne filmove. Ako je suditi po nagradama, koje su u zadnjih nekoliko godina pokupili na raznim međunarodnim festivalima samo srpski autori, Srbija je prava filmska sila.

U novom srpskom filmu «Klopka» glavni lik Mladen transformira se iz neporočnog građevinskog inženjera u plaćenog ubojicu. Unajmljuje ga nepoznati naručitelj, za 30.000 eura. Točno toliko iznosi cijena operacije neophodno potrebne koja će njegovu sinu spasiti život. Zaplet je istodobno i metafora za rat, koja se neće svima u Srbiji svidjeti, kaže režiser filma Srđan Golubović. «Želio sam napraviti film o jednom običnom čovjeku. Jednom dobrom čovjeku. I o njegovoj transformaciji u sotonu. Za mene to je odraz cjelokupnog stanja u kojem se nalazi Srbija. Pitanje krivnje. I priča o tome kako se rasplinjuju sve moralne vrijednosti.»

Srpski kriminalci danas su pristojni ljudi

Golubović svog junak dovodi do totalnog raspada, tjelesnog i duševnog.

«Pokušavam tajkune i kriminlace ne prikazati crno-bijelima. Oni su nekad drugačije izgledali. Novi srpski kriminalci i tajkuni izgledaju dobro. Njihove žene izgledaju dobro i obrazovano. Oni su vrlo prijatni i pristojni. Ali njihove su ruke natopljene krvlju.»

Poput Srđana Golubovića, i mnogi drugi mladi režiseri iz bivše Jugoslavije u svojim filmovima dižu glas protiv šutnje o posljedicama ratova koji su se vodili tijekom devedesetih, a koja se nadvila nad njihovim domovinama.

Hrvatski režiser koji je bio sudionik rata

Niti jedan od filmova prikazanih u Cottbusu nije raspad Jugoslavije prikazao toliko zorno kao film hrvatskog autora Kristijana Milića «Živi i mrtvi». Neki autori, poput bosansko-hercegovačkog režisera Danisa Tanovića, koji je 2001. s filmom «Ničija zemlja» osvojio Oscara, vjeruju da publici rat lakše mogu približiti kroz komediju. No Kristijan Milić usudio se u «Živima i mrtvima» snimiti pravi ratni film.

«Ovaj je film antiratna drama. Želio sam pokazati, kako se i nakon pedeset godina sve opet ponavlja. I koliko je to sve besmisleno. Svi koje poznajem bili su u ratu. Ja isto.»

Bešćutno društvo u Sloveniji

Prošla su vremena u kojima su se režiseri koji su pravili kritične filmove, morali braniti da nisu izdajice svog naroda. Mnogi su u međuvremenu skupili hrabrost dovesti u pitanje posljedice koje rat ima na društvo. Tako i slovenska režiserka Hana Slak u svom dječjem filmu «Tea».

«U Sloveniji jedva da se proizvede pet igranih filmova godišnje. Ja pripadam novom naraštaju mladih režiserki», kaze ova mlada autorica.

Hana Slak u svom filmu «Tea» govori o desetogodišnjem Martinu čiji se svijet potpuno promijenio nakon štoje u njegov život ušao rat i to u obliku jedne male bosanske izbjeglice - dvanaestogodišnje Tee. Ovaj je film oda ljudskoj toplini u društvu kojem je rat ostavio jedno prije svega – društvenu besćutnost.

Za mnoge mlade režisere iz bivše Jugoslavije filmovi su način da otresu teret ratova i njihove ostavštine, kaže Srđan Golubović. I ponovno pronađe normalnost. «Moja priča govori o krivnji i pokajanju. To je pitanje koje bi trebalo dirnuti naše društvo. Vjerujem da mi u Srbiji trebamo proći kroz katarzu, inače nećemo nikada krenuti naprijed.»