Što rade sportaši nakon Olimpijade?

Atletičari su se za Olimpijske i Paraolimpijske igre u Londonu pripremali četiri godine. Sad su igre prošle, medijska prašina se slegla, medalje podijeljene, a razočaranja djelomično zaboravljena. Što će raditi atletičari sljedeće četiri godine, točnije do Olimpijskih igara u Rio de Janeiru? Olimpijska pobjednica u Pekingu Lena Schöneborn studira i u suradnji s jednim njemačkim koncernom priprema magisterij.

Lena sada želi što je više moguće steći radnog iskustva. “Teško je postići kombinaciju profesionalnog bavljenja sportom i svakodnevice u uredu. To je za mene jako dobro iskustvo”, kaže Lena Schöneborn i dodaje da joj je predikat “Olimpijska pobjednica” od pomoći prilikom traženja posla.

Slično je i kod Maxa Hoffa koji je osvojio brončanu medalju. Trenutno završava praksu kod jednog od sponzora koji mu je pomagao u pripremama za London. Prije posla u uredu, svako jutro trenira veslanje, a poslije posla odlazi u teretanu. “Od sportskih udruženja se ne dobija baš uvijek velika podrška za napredak u poslu”, kaže Hoff. Nakon Olimpijskih igara se sportaši koncentriraju na obrazovanje. Hoff kaže da se ipak na tom polju ne može previše napredovati nakon što zimu provedete kod kuće i od proljeća ste već na natjecanjima, treninzima ili svjetskim prvenstvima.

Visoki let i niski pad

Ovaj 30-godišnjak je završio fakultet (molekularna biologija) i sada želi završiti ekonomiju jer se kasnije namjeravai povući u biotehnologiju ili kemijsku industriju. Međutim, nagalsak je još uvijek na sportu. Schöneborn i Hoff se u Riju žele natjecati. Međutim, drugi, kao što su gimnastičar Philipp Boy i judo majstor Ole Bischof, podnijeli su ostavke.

Sudionici Olimpijskih i Paraolimpijskih igara iz Londona su ponijeli kući emocionalne i dirljive uspomene. Tu su sportaši s invaliditetom uživali veliku medijsku pažnju, tvrdi Heinrich Popow koji se u Londonu okitio zlatnom medaljom u trci na 100 metara. On priznaje da mu povratak kući nije bio jednostavan. “Došao sam kući. Otvorio vrata. Ništa se nije promijenilo“. To je račun koji se mora platiti za naporne pripreme. “S velike visine ste pali direktno na zemlju. I još svakodnevica. To boli“, kaže Popow.

Naknada izgubljenog

Svakodnevica je pranje rublja, kupovina, kuhanje…Popow je u stalnom kontaktu s kolegama iz cijelog svijeta s kojima promatra mnoga tipična ponašanja nakon velikih natjecanja. “Jedan od sudinika Olimpijade slavi i svaki dan konzumira alkohol. Čovjek pokušava nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Razna slavlja, zabave… - sve što ste ranije propustili“.

Crta između svega lijepog što se dešava u svijetu sporta i mentalnog pada u rupu iz koje se više ne možete izvući, je veoma tanka. Popow razumije kada sportaši u takvim trenucima razmišljaju o okončanju karijere. „Svi se pripremaju za natjecanje, ali nitko za vrijeme nakon toga. Mislim da su sportski psiholozi za vrijeme natjecanja jako važni. Međutim, mislim da su još važniji nakon natjecanja“, kaže Popow.

On isto tako želi nastupiti na Olimpijskim igrama u Riju. Zbog toga se želi profesionalnije baviti sportom. Trenutno kao sistemski administrator radi pola radnog vremena u preduzeću koje ga podržava. Ravnoteža između posla i sporta je do sada funkcionirala dobro. Međutim, Popow više vremena želi posvetititi sportu. On se nada da će sportu osoba sa invaliditetom ovaj put u pauzi između igara biti posvećeno više pažnje. Osim toga, sljedeće godine se održava i svjetsko prvenstvo.

Popow se kao Schöneborn i Hoff vratio svakodnevnim treninzima. U sljedeće četiri godine će se pripremati za nove Paraolimpijske igre. Za Popowa će one definitivno biti zadnje. Nakon Olimpijade u Riju se želi baviti svojim poslom”.