Žensko pisanje u Jugoistočnoj Evropi

"Balkan još uvijek asocira klišeje- ratove, ruralnu kulturu, ovčji sir i šljivovicu- te narode koji još uvijek žive kao u 19 stoljeću,u nacionalnim utopijama, daleko od svega evropskog...” primjećuje Cveta Sofronijeva, bugarska spisateljica koja živi izmedju Berlina i Sofije, na bugarskom i njemačkom piše poeziju i eseje, ima knjige objavljene u više država-a ipak se i danas susreće većinom s predrasudama, kako o ženskom pisanju u tako “arhaičnoj “sredini kakva je evropski jugoistok tako i u odnosu na bugarsku literaturu uopće.

Knjiga Dragane Tomašević, Birgit Pöltzl i Roberta Reithofera o ženskom pisanju na jugoistoku Evrope ovdašnjem čitaocu omogućava nadoknadu barem dijela tog deficita- dok je za upućenije u literaturu regije zanimljivo usporediti i recepciju književnosti iz pojedinih njenih dijelova . U odnosu na svoje kolegice iz Bugarske, spisateljice s područja bivše Jugoslavije mogu biti zadovoljne- Slavenka Drakulić, Maruša Krese, Dobravka Ugrešić- postoje u svijesti ovdašnjih čitalaca, možda ne široke mase ali onih upućenih- iako dijele sudbinu svega s tog područja; što je politički mirnije, to je interes manji, odnosno upravno je razmjeran razini krize i konflikata koje to područje emitira u pravcu zapadne Evrope. Utješno je da jednaki kriteriji odredjuju interes i za najveći dio ostalih dijelova svijeta-osim Sjedinjenih Država naravno; zapad ili barem njegovi čitaoci, je još uvijek vrlo egocentričan.

Autorima zbornika o ženskom pisanju na jugoistoku Evrope je posebno stalo da se tema ne pomiješa s feminističkim pismom u regiji- iako Jasmina Lukić u svom eseju o spisateljicama iz Hrvatske i Srbije priznaje stanovitu podudarnost izmedju pojave feminizma u ondašnjoj Jugoslaviji- relativno rano, vec u sedamdesetima- i pojave tzv. ženskih tema u književnosti,

senzibiliteta za položaj žena u društvu- iako su se same spisateljice uglavnom odricale feminističkog diskursa držeci ga suviše uskim. U devedesetima se to i dokazalo kada su se neke autorice u Srbiji - poput Mirjane Stefanović, Mirjane Miočinović ili Drinke Gojković-svojim protiv nacionalizma i nedemokratskog režima angažiranim poetskim ili esejističkim tekstovima- oglasile šire od svakog feminističkog konteksta- iako služeći se zapravo njegovim sredstvima. “Žensko iskustvo- jer je još uvijek nepotrošeno- omogućava novu perspektivu u inače dominantno patrijarhalnom literarnom miljeu i time može demistificirati kulturu rata koja je takodjer duboko patrijarhalna”- konstatira Jasmina Lukić. No početkom novog stoljeća je situacija mutirala- pokazalo se da je čitateljska publika u Srbiji za žensku perspektivu zainteresirana prvenstveno ako je u popularnoj formi, pa su najčitanije autorice postale "spisateljice skromnog talenta i nevelikih literarnih vrijednosti", poput Djurović Habjanović ili Bobić- propagatorice populističkog nacionalizma i rigidne patrijarhalnosti-od čega ženska literatura nije imala puno koristi, zaključuje Jasmina Lukić.

Veliki interes za takozvanom "stvarnosnom prozom" postoji i u Hrvatskoj, pri čemu se on uz literarnu produkciju izrazito zadovoljava i u kolumnističkim tekstovima ,” različitih poetskih modela” kako kaze publicistkinja Andrea Zlatar koja taj fenomen objašnjava činjenicom da se unutar tradicionalnih čitalačko-literarnih modela formirala nova publika, s novim potrebama i drugačijim navikama- publika koja želi čitati o i na način svog vlastitog života. Da li to ima veze s deficitima- društvenim i literarnim-prošlosti ili nekom vrstom mode, možda i uvezene, sadašnjosti- Andrea Zlatar ne problematizira- ali kao primjer ženskog pisanja u Hrvatskoj navodi upravo autoricu starije generacije, koja vec 40 godina živi izmedju Zagreba i Berlina, Irenu Vrkljan, na čije se tekstove pozivaju sve spistalejice u Hrvatskoj- od Drakulić i Ugrešić do najmladjih poput Jeger ili Gromače.

Sasvim je drugačija situacija u Bosni i Hercegovini: s jedne strane, do danas se i u ženskom pisanju očituju različiti povjesni kulturni kodovi regije- od bogumilskog, preko osmanskog do austro-ugarskog, što znači zapadnoevropskog . To je možda razlog što se u Bosni i Hercegovini- a to je pocelo jos u nekadašnjoj državnoj zajednici - formirala prvenstveno generacija značajnih teoretičarki – od Hanife Kapidžić- Osmanagić i Hatidže Krnjević-Dizdarević do Nirmane Moranjak- Bamburač . Kao spisateljice, autorice iz Bosne i Hercegovine su se u prvom redu javile u vrijeme rata, što odredjuje i njihove teme- od Dragane Tomašević, preko Maje Andrić i Nure Haver do Jasmile Zbanić koja se doduše prvenstveno izražava u mediju filma. Spisateljice u Bosni i Hercegovini se u odnosu na ono što bi se moglo nazvati "muškim pisanjem " artikuliraju kao svježije i samosvjesnije u odnosu prema traumama najnovije prošlosti – iako glavnu temu, genocid i traume silovanih žena- smatra Jasmina Musabegović, tek trebaju načeti.

Koliko pak ovaj zbornik može pridonijeti interesu njemačkih čitatelja za žensko pisanje s jugoistoka Evrope? Kao priručnik je knjiga svakako zanimljiva i potrebna- ali bez obzira na sve tužaljke oko manjka interesa odnosno njegove uvjetovanosti političkim kontekstom- važi i nešto drugo: dobre knjige nalaze put do čitaoca, kao što pokazuje primjer albanske autorice koja živi izmedju Tirane i Pariza, Ornele Vorpsis čiji debut, "Ljubljeni pakao" upravo nailazi na oduševljene kritike njemackih recenzenata. U spomenutom zborniku ta autorica nije predstavljena.

Knjiga Frauen schreiben , izdavaca Dragane Tomasevic, Birgit Pölzl i Roberta Reithofera je izasla u izdanju Leykam iz Graza, uz financijsku pomoc kulturnih zaklada pokrajine Steiermark.