1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

50 kilograma kafe i 1030 litara dizela

"Frankfurter algemajne cajtung"29. maj 2004.

Nemci koji žive u pograničnim regionima i ranije su neretko gorivo kupovali na benzinskim pumpama u jeftinijem susedstvu. Od kako je pre nekoliko godina u Nemačkoj povećan porez na goriva, i pošto je od nedavno skočila cene nafte, sve više vozača, pre svega kamiondžija, toči na pumpama preko granice. Reportažu iz jedne od destinacija ovih benzinskih turista, gradića Vaserbilig u Luksmeburgu, doneo je ugledni konzervativni dnevnik iz Frankfurta na Majni. Ime mesta, inače, u pevodu sa nemačkog jezika znači “jeftina voda”.

https://p.dw.com/p/BAf8
Cenovnik jedne benzinske pumpe u Diseldorfu s početka meseca - sada gorivo košta još 5 centi više
Cenovnik jedne benzinske pumpe u Diseldorfu s početka meseca - sada gorivo košta još 5 centi višeFoto: AP

Ovakav bi problem rado imali svi vozači automobila. Mihael Krap se nervira što je jeftini benzin sada dest minuta udaljeniji. Most za Vaserbilig je, naime, od nedavno zabranjen za kamione. Kamiondžija Krap zato mora da putuje deset kilometara duže. To znači i da će potrošiti više vremena pre no što u rezervoar ulije 1.030 litara jeftinog dizela. Na 1.030 litara Krapovo špeditersko preduzeće uštedi 293 evra. Do Vaserbiliga i nazad – u međuvremenu čekanje na benzinskoj pupmi. ”Ovde za litar plaćam samo 69 centi. Baš dobro.", raduje se Krap.

Vaserbilig je malo pogranično mesto u Luksemburgu sa 2.300 stanovnika. U suštini, prava idila. Reka Zauer se tu uliva u Mozel, labudovi istežu vratove a na obalama sedi nekoliko ribara. Tako Vaserbilig izgleda na ulazu u mesto. U centru već ne ostaje ništa od pastroalnih pejsaža. Glavan ulica Vaserbiliga je pretvorena u kolonu za točenje goriva. Duž nje je deset benzinskih pumpi, na svakih 20 metara po jedna. Za stanovnike je to prizor iz pakla, za vozače iz Nemačke čisti raj, i to pogotovu poslednjih nedelja. Rast cena nafte poterao je i cene benzina u Nemačkoj na više od 1,20 evra po litru. Ovde se, međutim, za litar benzian plaća 95, a za litar super-plusa 99 centi – i to iako je Luksemburg u januaru porez na naftu podigao za sedam centi. Za Nemce je Luksemburg i dalje prava Meka. Nema poreza na kafu, nema poreza na šampanjska vina, porezi na duvan i dodatu vrednost su niži.

I Mihael Krap, ko i svaki dobar kamiondžija, svoj MAN-teretnjak zove ”moj drugi dom”. I dobro je što je tako, jer u Luksemburgu u njemu često mora da provede dosta vremena. ”U subotu sam čekao čitav sat dok nisam došao na red”, kaže ovaj tridesetdvogodišnjak. Upravo su vikednima redovi pred pumpama najduži, pa i pred onom kompanije Total na kojoj gorivo toči Krap. Pola Trira, nemačkog grad udaljenog nepun sat vožnje, vikednom putuje u susedni Luksemburg. I još sakupljaju markice za popuste i poklone kojima desetine benzinskih pumpi u Vaserbiligu i okoliini privlače mušterije iz Nemačke. Krap priznaje da i on dolazi na ovu pumpu jer mu se sviđaju pokloni.

Nije samo Luksemburg odredište brojnih vozača iz nemačkih pograničnih regiona. Ljudi pakuju kanistere u gepeke i voze u Poljsku, Češku, Austriju, Francusku i Švajcarsku jer je tamo zbog nižih poreza cena benzina koliko-toliko podnošljiva. Ministarstvo privrede južne savezne pokrajine Bavarska, zabrinuto za sudbinu domaćih bezniskih pumpi, pokušava da izdejstvuje uvođenje sistema posebnih kartica sa čipovima kojima bi osoba iz pograničnih nemačkih regiona bio odobren poputs na porez na goriva. Taj se predlog nije dopao federalnom ministarstvu finansija koje i onako pati zbog niskih poreskih prihoda.

Pograničnim regionima u okolini Trira sve to i onako ništa ne bi pomoglo. Ovde benzinski turizam cveta već decenijama. U Triru, koji ima skoro 100.000 stanovnika, ima osam pumpi a i njih koriste samo oni koji moraju. Za put do Vaserbiliga potroši se benzin u vrednosti manjoj od pet evra. Luksemburški ured za statistiku je izračunao da 95 odsto onih koji pređu granicu zemlju napuštaju napunjenog rezervoara. Vlasnici benzinskih pumpi u Triru odavno su se pomirili sa sudbinom. Oliver Lizel, šef filijale naftne kompanije Eso, objašnjava da su se on i kolege usredsredili na prodaju namirnica. Lizer zarađuje na marmeladama, siru, hlebu i čipsovima. U Nemačkoj, naime, benzinske pumpe koje rade noću imaju pravo da i nakon 20 sati, kada je običnim radnjama zabranjeno poslovanje, prodaju robu. To je prednost koju u Triru koriste – jer od točenja goriva ne zarađuju. Automobili koji zakrče ulice Vaserbiliga Lizelovu pumpu ni ne pogledaju.

Kroz varošicu Vaserbilig svakoga dana prolazi, kako je pre deset godina izbrojao jedna iznervirani građanin, najmanje 20.000 vozila čija je destinacija jedna od benzinskih pumpi. Stanovnici veruju da je taj broj odavno premašen. Karlo Grof, statističar zadužen za energiju pri lukemsburškom ministarstvu privrede, potvrđuje da benzinski turizam jeste na visokom niovu. Saobraćaj privatnih vozila ustalio se u određenoj meri ali je tranzitni saobraćaja u stalnom porastu, ističe Grof. Drugim rečima, sve više špedicija smišljeno menja svoje rute kako bi kamioni mogli da putuju preko jeftinog Luksemburga. Čak i špediteri iz Kelna šalju svoje vozače u Vaserbilig, primećuje Mihael Krap.

On najmanje jednom nedeljno prelazi granicu. Kamiondžijama su takvi izleti u međuvremenu postali obaveza. Krapov šef godišnje uštedi 160.000 evra jer vozači njegovih 35 kamiona gorivom pune u Luksemburgu. Za te pare špedicija može da kupi dva nova kamiona. Da bi tako i ostalo, šef vozačima izričito savetuje da izbegavaju nemačke benzinske pumpe. Krap je nedavno morao da toči u Nemačkoj. Kad se toga seti još uvek odmahuje glavom: ”Za jedan litar 99 centi – to je nevereovatno”.

Na Totalovoj pumpi koju Krap posećuje asfalt je već ulegao. Najmanje 40 kamiona čeka u pet kolona a svakog minuta na kraj reda dođe neko novi. Tu više podloga više ne može da izdrži teret pa su se na kolovozima ocrtali kanali širine guma. Mihael Krap danas mora da čeka smao 35 minuta. Putnički automobili u susednoj koloni idu još brže. Benzin za njih teče iz 22 creva pa svako brzo nađe mesto. Drugačije je na benzinskoj pumpi s druge strane puta.

Ta pumpa pripada, prema godišnjem obrtu gledano, najvećem naftnom koncernu na svetu – Ekson-Mobilu. Firma ne objavljuje precizne podatke o tome koliko gde zarađuje ali na svojoj internet prezentacij ne bez razloga Vaserbilig naziva ”dragiljem u kruni Luksemburga”. Putnička i teretna vozila tamo se po čitav dan i noć svrstavaju u duge redove pred jednim od 30 aparata za točenje. Pre no što krenu natrag, u Nemačku, na benzinskoj pumpi nakupuju ogromne zalihe cigareta, kafe, šampanjskih vina, čokolade, butera. Sve što je jeftinije biva poneto.

Pri tom preko granice, na nezadovoljstvo policije, bivaju prebacivani i bezbrojni litri goriva u kanisterima. Iako u Luksemburgu transport goriva u kanisterima nije dozoljen, policija to tek sporadično kontroliše. U centru varošice slika je slična. Da ih već ne poznaju, Luksemburžani bi mislili da Nemci žive u stalnom strahu od nadolazeće krize i da se stoga opskrbljuju za crne dane. ”Oduvek sam se pitala šta će čoveku 50 kilograma kafe ili više od deset pakovanja butera”, priča Žozi Aber i smeška se. Lokalno stanovništvo svakoga dana sa prozora prati šta se dešava.

Gospođ Aber ipak nije previše razdragana i to zbog stalne buke i smrada benzina. Istovremeno je svesna da kneževina u kojoj živi od benzinskog turizma odlično zarađuje. Prema podacima vlade, jedna desetina svih poreskhi prihoda u Luksemburgu potiče od poreza na naftu. A nemačko Savezno udruženje slobodnih benzinskih pumpi tvrdi da javne kase u čitavoj republici godišnje zbog benzinskog turizma gube više od dve milijarde evra. Luksemburško udurženje naftne industrije izračunalo je da je 60 odsto prodatog benzina i 80 odsto prodatog dizela otišlo u rezervoare stranaca. Time se može objasniti i zašto, statistički gledano, svaki Luksemburžanin u proseku navodno potroši četiri puta više goriva nego ostatak Evropske unije. Benzinski turizam po ovu malu zemlju ima i negativne posledice. Protoklom o globalnoj zaštiti klime, usvojenim u Kjotou, emisije štetnih gasova mere se na osnovu potrošnje benzina u određenoj zemlji pa je odjednom ispalo da Luksemburg važi za velikog zagađivača.

Mihael Krap i njegov šef o tome još ne razmišljaju. Krap je i ovog ponedeljka u jefitni dizel uložio dva sata vožnje i čekanja i na tome dobro uštedeo. Šef će mu se zahvaliti tako što će mu za dva meseca, samo četiri godine nakon što je zadužio sadašnji, obezbediti novi kamion.