1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Bolje biti azilant nego živeti u Srbiji

22. mart 2010.

„Uvek nikad kod kuće“, naslov je priče objavljene u Zidojče cajtungu. Priča je to o Aleksandri (20) i njenoj sestri Oliveri (22). One su 11 meseci bile u prihvatilištu za azilante u istočnonemačkom gradiću Štralzundu.

https://p.dw.com/p/MYwZ
Sestre na prihvatilište u Nemačkoj gledale kao na slobodu
Sestre na prihvatilište u Nemačkoj gledale kao na sloboduFoto: dpa zb

„Kada je Aleksandra rođena, 1989. godine, dobila je jugoslovenski pasoš. Ali, devedesete godine nisu bile lepe na Balkanu. Jugoslavija se raspala, pretili su nemiri. Aleksandrina majka, pre rođenja svoje kćerke, odlazi sa Kosova, jer među srpskim ženama vlada strah da Albanci u bolnicama ubijaju srpsku decu. Godinu dana po Aleksandrinom rođenju, Slovenija i Hrvatska proglašavaju nezavisnost, zatim to čini i Bosna. Pre nego što je Aleksandra napunila pet godina, u Bosni i Hercegovini je zavladao rat. I na Kosovu postaje kritično. Kada je 1999. i tamo počeo rat, roditelji Aleksandru, zajedno sa babom i dedom, šalju u Požarevac. Sestra Olivera ostaje sa roditeljima i uči frizerski zanat.

Na Kosovu, porodicu psuju zato što je srpska. U Požarevcu, đaci iz Aleksandrinog razreda sa prezirom govore o njoj – jer je sa Kosova. „Šta traži ona ovde?“ – pitaju. Aleksandra se ne oseća dobro – nedostaju joj roditelji i sestra. Prolazi devet godina tokom kojih ona svoju porodicu viđa samo vikendom. 2004. umire joj deda, 2007. i baka: sa 17 godina, Aleksandra provodi pet dana u nedelji sasvim sama; o njoj se brine jedna susetka.

U Nemačku preko Norveške

U februaru 2008, Kosovo se proglašava nezavisnim od Srbije; Aleksandrin pasoš postaje kosovski. U leto iste godine, ona piše maturski rad; na Kosovu – albanske komšije pale kuću njenih roditelja. Od kuće je ostala samo ruina. Roditelji pokušavaju da dobiju vizu sa zapadnu Evropu. Naposletku autobusom odlaze u Norvešku i tamo se smeštaju u jedan dom za azilante. (...) Posle pola godine, dobijaju obaveštenje da zbog očeve vize, koja važi samo za Nemačku, moraju biti prebačeni u Štralzund.

Olivera i Aleksandra osvajaju ovaj grad s lakoćom. Olivera nalazi posao, Aleksandra pohađa kurs nemačkog. Ona, posle nekoliko meseci, upoznaje grupu mladih sa kojima počinje da demonstrira, tražeći pravo da ostane u Nemačkoj. Ali, to pravo porodica – nije dobila. Morali su da se vrate u Požarevac.“

Povratak u „slepu ulicu“

U nastavku se opisuje kako porodica nekako uspeva da sastavi kraj s krajem, jer roditelji dobijaju malu invalidsku penziju od srpske države. Ali, život se za dve sestre sasvim razlikuje. Olivera je puna energije, traži posao, srećna je što opet može jasno i glasno da govori srpski. No, za Aleksandru, najvažnije mesto u stanu je ćošak dnevne sobe sa laptop-računarom. Preko interneta, ona redovno razgovara sa drugaricama iz Norveške i Nemačke.

I dok „Olivera organizuje sadašnjost, Aleksandra oseća da joj je prevarom oteta budućnost. Za nju je povratak u Požarevac, u kome sada živi sa svojim trećim – srpskim – pasošem, predstavljao ulazak u slepu ulicu. U gradu u kome postoji muzej Slobodana Miloševića, ona ne želi ni da govori, ni da preterano razmišlja, o politici. U školi je bila odličan đak, a sada želi da studira biohemiju. A čula je i da srpski studenti sada imaju mogućnost da godinu dana studija provedu u Evropi, tačnije – u Nemačkoj.“

Priredio: Saša Bojić

Odg. urednik: Nemanja Rujević