1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Društvo

Domovinom našom milom

Dragoslav Dedović2. jul 2016.

U nemačkim knjižarama, antikvarnicama ili na buvljacima često zastanem pred ukoričenim turističkim vodičima koji Nemcima objašnjavaju zemlju u kojoj sam rođen – Jugoslaviju ili njene osamostaljene delove.

https://p.dw.com/p/1JHUu
Reiseführer Montenegro
Foto: DW/D.Dedovic

Kada drugima objašnjavate sebe, shvatite da je stvar složenija nego što vam se čini. A kada sebi objašnjavate druge, kao što to rade pisci turističkih vodiča, onda ste skloni pojednostavljivanju. Tako je lakše. Ipak je poučno to kako su nas drugi videli, čak i kada iz njihovih iskaza prosijavale predrasude. Sa druge strane, Jugosloveni su svakako većinski bili ubeđeni da žive u najboljoj zemlji na svetu. Tako su ostajali zarobljeni u mreži pozitivnih predrasuda o sebi samima. Već četvrt veka su građani obuhvaćeni novodržavnim pokretima, pa su jugoslovensko uverenje o sopstvenoj izuzetnosti uglavnom preneli na svoj uži patriotski okvir. Sudeći po ekonomskim i drugim pokazateljima, za to baš i nemaju razloga, ali znamo da ljubavi i mržnji razlozi nisu potrebni.

Da prelistamo prvo nekoliko nemačkih vodiča kroz bivšu zajedničku zemlju.

Od „Džihadovog praga“ do strašnih nužnika

„Polyglott“ je 1986. u Minhenu objavio svoj vodič kroz Jugoslaviju. U istorijskom delu je Gavrilo Princip „mladi Bosanac“, što on između ostalog svakako i jeste bio. Decenijama kasnije, oko 2014. on je na stogodišnjicu početka Prvog svetskog rata u nemačkom govornom području prikazan skoro isključivo kao „srpski nacionalista“. Mladobosanac bi možda bila tačna oznaka, ali kako da nemački turista razlikuje “mladobosanca” od „mladog Bosanca“?

Katkad u tim knjižicama čovek naiđe na podatke koji ga iznenade, mada oni, zanemareni, tavore u dostupnim istorijskim hronikama. Velegrad preko puta mog rodnog mesta Zemuna zvali su u tri turska veka Dar ul-Džihad. Rođen sam pred „Džihadovim pragom“. Početkom 19. veka pod srpskom ustaničkom vlašću Beograd je imao 5000 stanovnika, a krajem dvadesetog veka čak milion i po. Pada mi na pamet: Sudeći po beogradskom zarozavanju nozdrva pred došljacima, skoro svi ti milioni Beograđana potiču upravo od ovih 5000 osoba. Što je objektivno nemoguće, ali subjektivno jeste istina mnogih „pravih Beograđana”.

U istom izdanju „Polyglotta“ iz 1986, može se pročitati i ovo: „Srbi su oduvek živeli sa oružjem u ruci, sa sačmarom, s pištoljem; oni to u prenesenom smislu čine i danas. Kao prestonica zemlje Beograd ih je dostojan“. Ovo izdanje turističkog vodiča kroz Jugoslaviju kao da priziva devedesete. Ustvari, nemački „poznavaoci jugoslovenske istorije” samo su pisali o prošlosti, ne sluteći da se to ludilo periodično obnavlja. Ipak, šta bi posle ovakve lektire nemački turista sredinom osamdesetih mogao očekivati od svoje posete glavnom gradu Jugoslavije? Verovatno do zuba naoružane stanovnike Dar ul-Džihada.

U Kelnu je već sledeće, 1987. godine u izdanju kuće „Hayit“ objavljen turistički vodič „Jugoslawien“ . Abecednim redom su nanizani pojmovi od „Ada Bojana“ do „Zadar“.

„Titograd“: „Grad nema ništa posebno da ponudi“

„Toaleti“: „Otvoreno govoreći, javni nužnici su u Jugoslaviji strašni“.

I onda se u nama pokrene onaj odbrambeni mehanizam. Mi znamo da Titograd godine 1974. nije imao mnogo toga da ponudi i da su javni toaleti bili paklena mesta. Ali nam se ne sviđa kada to kaže stranac.

Velikonemački novinar kao putopisac

Dvanaest godina ranije (1974), minhenski „Polyglott“ je obelodanio vodič „Južnom Dalmacijom i Crnom Gorom”. Pod odrednicom „Montenegro“ nailazimo na retke: „Obalski pojas je stalno bio orijentisan prema Zapadu, leđa okrenutih svom stenovitom zaleđu i njegovim stanovnicima, koji su skloni upotrebi vatrenog oružja kao i drugom nasilju“. Dakle, ispada da – sa izuzetkom jadranske obale – Crnogorci sa Srbima dele strast prema šenlučenju i nasilju.

Međutim, kada bolje pogledamo impresum, vidimo da je knjigu u kojoj se pominju naoružani Srbi kao i knjigu u kojoj se pominju oružju skloni Crnogorci potpisao isti autor – Paul Gnuva. E, tu već stvar postaje interesantna. Na jednoj fotografiji u internetu Paul Gnuva je potpisan kao Rukovodilac grupe „Savremenog zbivanja“ Velikonemačkog radija Trećeg Rajha. Njegov sagovornik na fotografiji je major Remer, koji je sprečio pokušaj puča protiv Hitlera jula 1944. Dakle, Paul Gnuva, novinar od karijere u Trećem rajhu u posleratnom periodu se manuo politike pišući uputstva za svoje sunarodnike kako da shvate kulturu i mentalitet jugoslovenskih naroda. Gnuva je bio dugovečan, pa je do sredine osamdesetih objavljivao reportaže i knjige o najlepšim evropskim putevima, o Portugaliji i Francuskoj, o Vinetuu na Plitvicama…

Odbrana višenacionalnog duha

Ta generacija je, na sreću, sišla sa scene. Današnji autori nisu opterećeni ličnom antipatijom svojih prethodnika prema narodima i zemljama čija jela, običaje i odmarališta na obali preporučuju nemačkoj publici.

Recimo, prošlog vikenda zađem u trospratnu knjižaru u centru Kelna. Prolazeći kraj najnovijih izdanja jedne od najpoznatijih izdavačkih kuća u oblasti putovanja spazim novo izdanje knjige „Montenegro“. Zavirim unutra. Novogeneracijski autor na vedrom reklamnom jeziku kaže: „Crna Gora je još uvek zemlja za sanjare i one koji žele da otkriju nešto novo“.

Lepa oprema, korektni saveti, puno pohvale za ovo ili ono. „Retko se može doživeti tako mnogo na tako malo prostora“, mami nas tekst. Pritom su nabrojane sve lepote, od Lovćena do kazina. Spominje se i to da “stanovnici strastveno brane mnogonacionalni duh”.

Ipak, turistički vodiči imaju na kraju knjige i rubriku „Nemojte ni slučajno…“. Autor tu savetuje Nemacima da u Crnoj Gori ne piju „česmovaču“, odnosno tehničku vodu, da ne sedaju tek tako u taksi jer taksimetar nije merodavan čak ni kao predlog za formiranje cene. Osim toga, ljubitelji planinskog turizma ne bi trebalo da potcene crna severna brda, čovek se lakše izgubi a teže ponovo nađe nego u alpskom pojasu gde su sve staze označene. U džamije se ne ulazi sa obućom. Naposletku, Nemcu valja razgovarati sa crnogorskim domaćinima jedino o vremenu. Dotakne li se ma čega drugog završiće u politici. A na tom klizavom terenu, izričit je autor, Nemac nikako ne bi smeo da pita domaćine ko je koje vere i kojim jezikom ko govori.

Valjda, da domaćin, braneći mnogonacionalni duh, ne potegne pištolj.