Eskandar - čuvar kolektivnog sećanja i aktivista
15. maj 2012.Priča o Eskandaru počinje 1908. godine, na jugu Irana. U selu bez imena i bez vode, u dnu planine, njegovi stanovnici žive u velikom siromaštvu. Glad i bolesti prepolovili su njihov broj. Svi veruju da je suša Božija kazna zbog grehova koje su počinili. Bar im tako priča Mula… Sve dok jednog dana, dečak Eskandar, uprkos zastrašivanju i pričama o strašnom džinu, divu i ko zna još kakvim nemanima koje žive u brdima, ne smogne hrabrost i popenje se na vrh. I gle čuda, svet tamo ne prestaje… Eskandar otkriva ljude „bledog lica i žute kose“ koji imaju i vode i jela u izobilju. „Imaju toliko vode da čak i noge u njoj peru“, priča on svojoj majci, koja se još seća vremena kada su potoci žuborili kroz selo. Potok je znači skrenut do stranaca koji po ceo dan kopaju i nešto traže u zemlji. To je prvi Eskandarov kontakt sa Englezima, ili bolje reći strancima, koji su došli u Iran da traže naftu. (Inače, da li ste znali čija je reč „Naft“? Ona potiče iz persijskog)
Nafta nije bogatstvo
Čitaocu odmah postaje jasno kako je sve počelo i kako je sistem funkcionisao. Veleposednici su strancima prodavali sve što im je bilo potrebno, u ovom slučaju vodu, ne vodeći računa o životu svojih podanika. A Mule i ostali ideolozi su uterivanjem straha i pričama, sakrivali istinu. Otkrije li neko tu istinu, dovode se njihovi interesi u pitanje, pa su i zastrašivanja i kazne bili silni.
Posle majčine smrti, Eskandar nalazi utočište u ekspedicionom timu koji u blizini sela traži naftu. Kanadski inženjer Ričard uzima ga pod svoje okrilje, šalje ga u školu. Sa njime, Eskandar postaje svedok otkrića prvog izvora nafte u pustinji o kojem će pričati celog života.
Za iranski narod, nafta, međutim, ne predstavlja bogatstvo. Samo kralj, šačica ljudi i njihovi engleski i ruski saveznici od nje imaju koristi. Roman Sibe Šakib nije politička knjiga, pa ipak, ona opisuje političku kulturu zemlje iz koje potiče. Autorka kaže: „Četiri godine sam pisala ovu knjigu. Kada je Ahmedinežad krenuo u akciju, rekla sam da neko, ko poznaje tu zemlju, sada mora da objasni, zašto se ona nalazi tu gde danas jeste. Zato sam napisala 'Eskandar'!“
Ali, i sve promene koje se uvode silom, osuđene su na neuspeh, koliko god one bile napredne - na primer uvođenje zabrane nošenja marame 40-ih godina prošlog veka. Cilj je bila modernizacija Irana, međutim, to je obespokojilo i dezorijentisalo mnoge žene.
Inspiracija u vlastitoj porodici
Sam Eskandar je u ovoj knjizi pripovedač. On živi u Širazu, rodnom gradu slavnog pesnika Hafiza. U čajdžinicama, Eskandar priča priče o svojoj zemlji, „kako se sećanje ne bi izbrisalo“. Pripovedači su u starom Iranu bili i televizija i novine i knjige, zato što ljudi nisu znali da čitaju i pišu. Eskandar nije samo čuvar kolektivnog sećanja, on je i aktivista. Učestvuje u svim važnim događajima, priključuje se demokratskom pokretu i 50-ih godina, čak radi za premijera Mohameda Mosadeha. U svom životu on sreće različite ljude, a u svakoj ličnosti romana otelotvoren je po jedan aspekt iranskog društva. Tokom cele knjige, moderan i nekonvencionalni način života sudara se sa starim i tradicionalnim. Kao u pravom životu, u Iranu….
Inače, za ličnost Eskandara, kao i za ženske likove u ovoj knjizi, Siba Šakib je našla inspiraciju u vlastitoj porodici. Ona je rođena u Iranu, u Teheranu je pohađala nemačku školu, a danas živi na relaciji Nemačka, Italija, SAD.
Autorka: Mirjana Kine-Veljković
Odg. urednica: Ivana Ivanović