1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Francusko suočavanje s prošlošću

27. decembar 2011.

Bernar, Rabi, Fevrije i ostali momci vraćaju se 1962. sa odsluženja vojnog roka u Alžiru. Ćute i žive svako svoj život. Ali, s vremena na vreme, prošlost izbija na površinu. Šta je to što su godinama u sebi potiskivali?

https://p.dw.com/p/13Zim
Alžir 1962.
Alžir 1962.Foto: picture-alliance/dpa

Najpre je francuski parlament usvojio predlog zakona kojim se kaznom od godinu dana zatvora i novčanom globom kažnjava osporavanje genocida nad Jermenima od 1915. do 1917. godine, još za vreme Otomanske vladavine u Turskoj. Turski premijer Redžep Tajip Erdogan odmah je reagovao optuživši predsednika Francuske Nikolu Sarkozija da igra na kartu mržnje prema muslimanima i Turcima, a Francusku da je počinila genocid u Alžiru. Francuzi su, rekao je Erdogan, masakrirali 15 odsto alžirske populacije, aludirajući na nasilje počinjeno tokom procesa sticanja nezavisnosti Alžira od Francuske. „Neka francuski predsednik pita svog oca Pola Sarkozija koji je bio legionar u Alžiru. On bi svom sinu mogao da priča o masakrima koje su počinili Francuzi“, rekao je Erdogan.

Knjiga „Neki ljudi“ (Des Hommes) francuskog pisca Lorena Movinjea (Laurent Mauvignier), koja je u nemačkoj prevedena kao „Rana“ (Die Wunde) bavi se upravo tim periodom francuske i alžirske istorije.

Francuska patrola u Alžiru
Francuska patrola u AlžiruFoto: picture-alliance/dpa

Strahote rata u Alžiru

„Na početku moja želja nije bila da pišem o Alžiru, odnosno ratu u Alžiru. Sve je mnogo jednostavnije, to u stvari ima veze sa mojim detinjstvom“, kaže Movinje. „Vrlo je lično i intimno, ima veze sa ljudima koje sam poznavao u detinjstvu, koji su za mene bili kao fantomi. U to vreme bilo je uobičajeno da se borci iz Severne Afrike okupljaju, druže, da organizuju bankete, roštilj. Ja sam kao dete prisustvovao tim skupovima, ali, oni nisu pričali šta se stvarno tamo dešavalo. Moj otac je doneo fotografije iz Alžira na kojima se vide mladi ljudi, na suncu, pod palmama. Sve to izgleda egzotično, kao da su na odmoru. Pitao sam se šta je iza toga, i kao i svi ostali, bio sam radoznao da saznam ko su bili moji roditelji pre mog rođenja, kakva je bila njihova mladost...“

Godine 1960, Bernar, Rabi, Fevrije i ostali momci odlaze na služenje vojnog roka u Alžir. Niko od njih ne zna tačno šta se tamo dešava. Dve godine kasnije, vraćaju se u Francusku. Ćute i žive svako svoj život. Ali, s vremena na vreme, prošlost ipak izbija na površinu. Dovoljna je sitnica pa da se sve ono što je potiskivano 40 godina pretvori u erupciju vulkana - preživljene traume u ratu i mržnja prema Arapima.

U malom mestu na jugu Francuske, Solanž slavi rođendan i odlazak u penziju. Svi su pozvani, prijatelji, cela familija, čak i odbačeni brat Bernar - pijanica, kavgadžija. Svojoj sestri on poklanja zlatni broš. I, odjednom, pitanje: Odakle njemu pare? Raspoloženje se menja. Bernar se oseća napadnutim, previše pije i na kraju, odlazi „kod gadnih Arapa“ da iskali sav svoj bes i nezadovoljstvo. Sve ono što u sebi vuče već 40 godina.

Šta je to što su godinama u sebi krili i potiskivali? Strahote koje su Francuzi počinili u ratu u Alžiru, strahote nad Francuzima i ostalim Evropljanima koji su bili svedoci…

Uhapšeni Alžirci
Uhapšeni AlžirciFoto: picture-alliance/dpa

Bez osude, samo da se razume

„Nisam želeo nikoga da osudim, da stanem na jednu ili drugu stranu. Želeo sam da razumem“, kaže Movinje. „Činjenica da nisam pripadao toj generaciji bila je od velike pomoći. Emocije nisu bile tako jake, što mi je omogućilo drugačije gledanje na ta zbivanja“

Selo u blizini Orana na Zapadu Alžira. Francuski vojnici upadaju u kuće u kojima su još samo stari, žene i deca. Muškaraca nema i niko neće da kaže gde su. Ni saslušavanja, ni mučenja, ni pretnje i torture, čak ni ubistvo ne pomaže... Akcija je okončana i onda – tišina. Vojnici o tome ne pričaju.

U istom tom Oranu, u haotičnom vremenu borbe za nezavisnost Alžira, 5. jula 1962. godine, u masakru je ubijeno između 95 i 3500 Evropljana. Ti događaji do sada nisu razjašnjeni. Da li je reč o mrtvima ili nestalima? Samo u Oranu ili i na drugim mestima?

U Alžiru je, za osam godina rata, od novembra 1954. do 19. marta 1962, FLN (Front za nacionalno oslobođenje) oteo 375 Evropljana. Neposredno po uspostavljanju primirja, situacija se drastično pogoršala – od 19. marta do oktobra 1962, dakle u roku od samo sedam meseci, FLN je kidnapovao 3018 Evropljana. Pola veka kasnije, velika većina otetih ljudi, vodi se kao nestalo.

Povlačenje 1962.
Povlačenje 1962.Foto: picture-alliance/dpa

Rat ili samo „događaji“ u Alžiru

U ratu od 1954. do 1962. između francuske države i Fronta za nacionalno oslobođenje bilo je između 30.000 i 150.000 žrtava. Njihov broj drastično varira u zavisnosti od izvora. Inače, tek se od 1999. godine zvanično govori o ratu u Alžiru - do tada su to samo bili „događaji“.

I na kraju, jedno pitanje: da li vas sve to po malo podseća na neke priče sa ratišta u Hrvatskoj, Bosni ili na Kosovu? I da li će i tu biti potrebno 50 godina, pa da se i o njima priča „ne stajući ni na jednu stranu“?

Autorka: Mirjana Kine-Veljković
Odgovorni urednik: Ivan Đerković