1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Gubitak kontrole pri držanju dijete

11. april 2013.

Vremenom se gubi osećaj za hranom jer ne postoji osećaj koji ukazuje na glad ili sitost. Želudac biva trajno oštećen, tako da razlike u pomenutim osećajima više nema. A sve to zbog strogih dijeta.

https://p.dw.com/p/18E1n
Foto: Fotolia/rico287

„Oni koji se sa tim problemom već suočavaju, gube kontrolu. Pate do te mere, da vremenom više nisu u stanju da vode računa o sebi. Stručna pomoć je neizbežna“, priča Anete Lemler-Lauerbah. Ona već 12 godina radi u bonskom Centru za pacijente sa poremećajima u ishrani. Po zanimanju je psiholog. Zajedno sa još par kolega, ona je na raspolaganju pacijentima, koji su izgubili kontrolu pri držanju dijeta. Saveti se daju lično ili telefonom, za one sa teškim poremećajem, organizuju se i terapije. Na osnovu dosadašnjeg iskustva, zaposleni u tom Centru tvrde da se najmanje jedan procenat devojaka u Nemačkoj, od 15 do 25 godina starosti, suočava sa ozbiljnim poremećajem u ishrani, bilo da je reč o anoreksiji ili bulimiji.

Dva stereotipa o bulimiji

Poremećaj u ishrani se obično negira i godinama prikriva. Problem se uspešno krije i desetak godina, sve dok promene na telu ne postanu uočljive. Gubitak težine, opadanje kose, oštećenje kostiju, srčani problemi i problemi sa bubrezima. Razlozi zbog kojih ljudi ignorišu ili kriju poremećaje u ishranu su različiti. „Nekada su to pacijenti, čija je anoreksičnost povezana sa traumama u životu, poput seksualnog zlostavljanja. Ima slučajeva gde su odnosi u porodici u redu, ali se teži perfekcionizmu u svim aspektima života. Postoji i treća grupa pogođenih tim problemom, koja ima potpuno pogrešnu predstavu o vrednostima u životu, među kojim je i izvrnuta slika o fizičkom izgledu. Pri tome fenomen ekstremne mršavosti se veoma brzo širi među mladim devojkama“, kaže lekarka Katrin Imbirovic.

Devojke u čijem okruženju takvo razmišljanje postaje svakodnevna pojava, vrlo lako postaju žrtve strogih dijeta. Postoje dva stereotipa o bulimiji: da je to problem siromašnih sredina i da su žrtve najčešće razmažene devojčice iz bogatih porodica. Crno-bela slika o poremećajima u ishrani je pogrešna. Međutim, tačno je da su psihički labilnije osobe podložnije tom problemu. Nedostatak samopouzdanja najviše doprinose odluci o izgladnjavanju. „U porodicama u kojima dolazi do poremećaja u ishrani, obično je harmonija kojoj se teži ta koja dovodi do ignorisanja problema. Problemi se guraju pod tepih. Svađe su neprihvatljive, a i kada dođe do konflikta oni se ne rešavaju konstruktivno“, kaže psihološkinja Lemler Lauerbah.

Psihički poremećaji

Poremećaji u ishrani se zapravo smatraju psihičkim poremećajima, jer se na kraju upravo psihoterapijom ukazuje pomoć obolelima. Postoje lekari koji su specijalizovani za takvu vrstu poremećaja. U bonskom Centru tvrde da nadgledanje obolelih i primoravanje na redovnu ishranu ničemu ne vode. Pacijentima se pomaže u ponovnom sticanju navika u redovnoj ishrani, dakle osećaja gladi i sitosti. Medikamenti se retko i veoma obazrivo prepisuju. „Samo u slučajevima bulimije, koriste se lekovi koji regulišu nivo serotonina, hormona zadovoljstva. To su praktično anti-depresivi. Takođe pomažu u sprečavanju napada prežderavanja“, kaže dr Imbirovic.

Terapije traju godinama i samo 30 odsto obolelih na kraju biva izlečeno. U najgorem slučaju, pacijent umire. „Poremećaj u ishrani je psihosomatska bolest. Oko 15 odsto obolelih umire. Međutim, od čega? Polovina njih pribegava suicidu, usled velike depresije. Druga polovina njih podleže telesnim komplikacijama“, pojašnjava doktorka Katrin Imbirovic.

Autor: Jakov Leon (dw)
Odgovorni urednik: Ivan Đerković