1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Kristalna noć – samo nemačka istorija?

9. novembar 2013.

Spomenici, knjige i priredbe o Holokaustu se u Nemačkoj sreću gotovo na svakom koraku. Sećanje na zlodela iz doba nacista živi i danas. Ali koliko je ono važno za ljude stranog porekla?

https://p.dw.com/p/1AEWn
Foto: gemeinfrei

Kristalna noć odigrala se pre tačno 75 godina – masovna ubistva Jevreja, uništavanje stotina sinagoga, hiljada jevrejskih stanova i prodavnica, 30.000 ljudi odvedeno u koncentracione logore. Nemačka „kultura sećanja“ na pogrom za mnoge predstavlja najbolji primer uspešnog suočavanja sa prošlošću. Ali svedoci tih vremena, jedan za drugim, umiru. Uz to, ima i onih koji tvrde da se cela zemlja pretvara u spomen-park holokausta.

Da li se menja i sećanje na pogrom, kao što se menja i nemačko društvo? Naime, u Nemačkoj danas živi i oko 16 miliona ljudi iz drugih kultura – tu su turski ili jugoslovenski gastarbajteri prve generacije, Nemci iz Rusije, mladi Evropljani koji su stigli u Nemačku bežeći od finansijske krize. Šta za njih predstavlja sećanje na holokaust? Da li je on deo i njihove lične istorije ili smatraju da ih se to ne tiče?

Džemal, krojač, star 60 godina

Dolazim iz Anatolije, ali već 27 godina živim ovde u Nemačkoj. Genocid protiv Jevreja je ljaga nemačke istorije. Ali ova zemlja je naučila iz svojih grešaka. Nemačka ima veoma stroge zakone protiv diskriminacije. Ipak, to nije deo moje istorije. To ima neke veze sa tim što se ne osećam zaista prihvaćen kao Nemac. Imam čak i nemački pasoš, ali još uvek me vide kao stranca – to će verovatno zauvek ostati tako.

Stela, učenica, 12 godina

Moja majka je iz Nemačke, a moj otac sa Jamajke, ali rođena sam u Berlinu. Idem u sedmi razred i do sada se u školi nismo bavili holokaustom. Verujem da je važno biti informisan o tome. Nije to bilo tako davno i nešto slično može da se ponovo da se desi, u svakom trenutku. U svakom slučaju, odgovornost je na nama. Moji roditelji razgovaraju o tome. Ali moji baba i deda to ne čine, pogotovo ne sa mnom.

Frederik, prodavac, 44 godine

Ja sam Francuz i već tri godine živim u Berlinu. Sećanje na holokaust je veoma važno. Moram da kažem da je u Nemačkoj to sećanje dobro sačuvano. Mi u Francuskoj moramo još da radimo na tome. I Jevrejima u Francuskoj je takođe bilo veoma teško. Ali mi smo to prebrzo zaboravili.

Reichskristallnacht in Berlin
Sinagoga u Berlinu u požaru Kristalne noćiFoto: Getty Images

Meltem i Eda, maturantkinje, 18 godina

Naši roditelji su iz Turske, ali mi smo rođene u Berlinu. Užasno je što je tada ubijeno toliko mnogo Jevreja. Ali ne moramo se stalno sećati toga. Važno je danas pokazati poštovanje i toleranciju – nevezano sa tim odakle je neko ili kakva su njegova verovanja. Nama, na primer, idu na živce predrasude o muslimanima, to što nas u principu smatraju antisemitima. A tolerancija je deo naše religije.

Dorens, prodavac novina, star 41 godinu

Dolazim iz Kameruna i već 11 godina živim u Nemačkoj. Tek sam ovde saznao o ubistvima Jevreja u Evropi. Nešto toliko loše ne sme da se ponovo desi. Ali moramo i da se trudimo da gledamo u budućnost.

Inga, službenica, stara 32 godine

Ja sam Jevrejka i rođena sam u Ukrajini. Preselila sam se u Berlin pre 20 godina, sa svojom porodicom. Moj deda je bio u ratu i gotovo cela njegova porodica je ubijena, zato što su bili Jevreji. Po mom mišljenju, ovde se ljudi premalo sećaju nacionalsocijalizma i tog zatiranja. Za mene je lično važno da se to ne zaboravi, pogotovo što se tiče moje porodice. To je i upozorenje, a ne samo sećanje. Ipak, mislim da nije u redu gledište da Nemce ceo život mora da muči nečista savest. To su gluposti.

Novemberpogrome 1938 Zerstörte jüdische Geschäfte in Magdeburg
Nasmejani građani pored uništene jevrejske radnje u MagdeburguFoto: Bundesarchiv, Bild 146-1970-083-42/CC-BY-SA

Jaser, vlasnik kafane, star 38 godina

Ja sam rođen u Kairu i u Nemačkoj živim od 1987. godine. Došao sam da studiram u Štralzund, u bivšem DDR-u. Naravno da se radujem što nisam doživeo nacionalsocijalizam u Nemačkoj. Mi koji ovde živimo, nekako uvek imamo veze sa tom istorijom. Ali to nije moja lična istorija. Mislim da je ta prošlost jedan od razloga što patriotizam u Nemačkoj uvek prati nečista savest. Ponos na svoju naciju je u Egiptu nešto normalno. Ali ako ovde čovek obuče majicu na kojoj piše „Nemačka“, odmah pomislite: Bože, šta je sa njim? To je u svakom slučaju nasleđe nemačke istorije.

Indira, službenica u banci, stara 29 godina

Ja sam u Nemačkoj od 1994, ali sam iz Bosne, zapravo baš iz Srebrenice. U školi je holokaust uvek bio važna tema. Ali danas ima drugih stvari koje su mi važnije, na primer, ono što se sada dešava u Siriji. Gotovo da nikad ne pričam o Drugom svetskom ratu.

Juval, ugostitelj, star 53 godine

Ja sam Izraelac i živim već 24 godine u Nemačkoj. Poslednjih godina se ovde mnogo toga promenilo. Kristalna noć, Drugi svetski rat, uništavanje Jevreja – sve to je veoma prisutno ovde. U nemačkim novinama ima mnogo članaka o tome. Pišu se knjige na tu temu, tu su i izložbe. Ali moram da kažem da ortodoksni Jevreji i dalje moraju da se paze. Nažalost, antisemitizam u Nemačkoj još uvek postoji. Jevreji se vređaju, na naše radnje se pljuje i one se prljaju. Zbog toga ne želim da me neko prepozna na ovoj fotografiji. Ta priča još uvek nije završena – žalosno je to.

Autori: Ajgul Čizmecioglu / Darko Janjević
Odg. urednik: Nemanja Rujević