1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Ljubav kao mora

K. Mihel25. april 2005.

Sve počinje gotovo bezazleno – buket cveća pred vratima, anoniman telefonski poziv, ljubavna pesmica na telefonskoj sekretarici, pisma „tajnog obožavaoca“.

https://p.dw.com/p/BAhH
Ljubav može biti i noćna mora
Ljubav može biti i noćna moraFoto: AP

Osoba kojoj je sve to upućeno prvo je polaskana, ali se ubrzo oseća ugroženom – obožavalac postaje progonitelj.Mora može da traje mesecima, pa i godinama – posledice su strah, bes, očajanje, izolovanost, čak pomisao na samoubistvo.

Kristijana kaže o svom iskustvu sa Oliverom:

«Rastala sam se pre godinu dana od prijatelja sa kojim sam bila godinu i po i on to nikako nije mogao da prihvati...stalno me zvao telefonom, noću je iz sve snage zvonio na vratima tako da sam skakala iz kreveta, obasipao me elektronskom poštom, zagušio telefonsku sekretaricu porukama – kako želi da se objasnimo, da hoće da se vidimo, da me i dalje voli, da je problem samo u tome što trenutno nisam u stanju da osetim tu ljubav, da bi trebalo da budem strpljiva i kad-tad ponovo ću ga voleti».

Do tog trenutka moglo bi se reći da je sve sasvim normalno.Naime, »poricanje činjenica» jedna je od mnogobrojnih faza u klasičnoj šemi prekidanja ljubavne veze.U pitanju je zaštitna reakcija o kojoj psiholog Peter Gros kaže:

«Normalna reakcija kada je o ovakvom rastanku reč je sledeća: mora da sam pogrešio, ili da je pogrešio ili da je pogrešila – to je nemoguće.To se ne sme dogoditi.U stvari, to znači – tako nešto ne sme biti stvarnost.Mora da je u pitanju greška, zabluda i trebalo bi je ukloniti.Ja lično ne verujem u tu grešku i nikada neću poverovati u nju.To uverenje onda stvara neku vrstu posebne realnosti, moje lične realnosti i na neki način verujem da će mi uspeti da je pretvorim u pravu realnost. Dakle, da će se realnost prilagoditi mojim željama i predstavama», kaže psiholog Gros.

Ali, Oliver nije dozvolio da se uzdrma njegova privatna realnost.Pošto Kristijana nikako nije mogla da pronadje izgubljenu ljubav prema bivšem prijatelju, on je postao agresivan, počeo je da je vredja i teroriše.Nije je ostavljao na miru, zvao ju je telefonom po 50 puta dnevno.Kristijane kaže:

«Tada sam rekla – dosta, ovako dalje ne može.Neću više da me zoveš, da me opterećuješ, pišeš mi pisma, šalješ poklone i neprestano sediš pred vratima.Sedeo je od jutra do sutra kada nije bio na poslu, vikendom se nije odmicao».

Žrtve takve – pod navodnicama - pažnje u tim okolnostima najčešće zapadaju u krizu.Brane se od stvari koje su u normalnim odnosima rado vidjeni iskazi ljubavi i pažnje:cveća, poziva, pisama, ljubavnih pesama, poseta. Medjutim u gore opisanim odnosima za žrtvu je to izraz žestokog pritiska – ovakva pojava koja ima više veze sa željom za moći nego sa ljubavlju postala je poznata po engleskom pojmu «stoking» što bi se moglo prevesti kao proganjanje nekoga.

Nema tačnih saznanja da li je ta pojava sve rasprostranjenija u Nemačkoj ili se samo obraća više pažnje na nešto što je postojalo u tim razmerama i do sada.U svakom slučaju ankete pokazuju da svaki četvrti ispitanik izjavljuje da je bar jedanput bio žrtva neželjene požude.Najčešće žrtve su žene, najčešći lovci bivši partneri.

Gros kaže:

«U tim slučajevima u osnovi je često stanje depresije, a depresija je povezana sa usamljenošću.Ljudi imaju problema u medjusobnoj komunikaciji, ne osećaju se integrisanim u sigurnu socijalnu mrežu.I kada postoji samo jedan stub na koji se oslanjaju, kada se on ukloni imaju osećaj da će se slomiti.I kako im potera za partnerom koji ih je ostavio ne uspeva, kako taj partner sve više izmiče, tako se pojačava to osećanje usamljenosti».

Prema Grosu usamljenost se u ovakvim slučajevima ispoljava kao neuroza – neurotična reakcija je kada neko «ne» ne može da prihvati kao «ne».Tako su progonitelji uvereni da ih žrtva njihovih progona, zapravo, voli, samo bi je trebalo vratiti na pravi put.I što je veći otpor, utoliko su uporniji.A žrtve žive u strahu – većina progonjenih je u stanju panike.Mnogi imaju poremećaje sna, poneko čak pomišlja na samoubistvo

Neki od ministara pravde u saveznim zemljama bi da kazne takvo ponašanje.Ali, dok ne bude usvojen odgovarajući zakon žrtvama preostaje samo uobičajeni put – eventualno da napasnika prijave policiji zbog pretnji.

Medjutim i danas već postoje drugi putevi – recimo gradjanska parnica zbog ugrožavanja privatnosti.Sud u tom slučaju može napasniku da zabrani približavanje žrtvi – ako prekrši zabranu sledi novčana kazna ili kazna zatvora do godinu dana.Ali, psihički oboleli progonitelji teško da se obaziru na takve zabrane i uvek nalaze načina za pritisak na objekt neuzvraćene ljubavi.