1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Ljudi koji ne postoje

9. april 2014.

U Nemačkoj živi oko 400.000 osoba bez dozvole boravka. Oni život provode u strahu, lišeni su svih prava kao i medicinske zaštite. Njima država pomaže samo kod najtežih bolesti.

https://p.dw.com/p/1Bdia
Deutschland Ausweis Duldung, Bleiberecht Abschiebung Symbolbild
Foto: picture-alliance/dpa

Uvek kada se vozila autobusom, tramvajem ili vozom, imala je ispravnu kartu. Marija (pravo ime poznato redakciji) nikada se nije švercovala u prevozu, nikada nije prešla ulicu dok je semafor pokazivao crvenu boju – čak ni ako nigde na vidiku nije bilo automobila. Svoj posao čistačice obavljala je temeljno i savesno. Puzajući na kolenima, prala je podove, dnevne sobe, kupatila, ponekad i dvanaest sati dnevno. Marija nikada nije bila bolesna i uvek je na posao dolazila tačno – iako je od svoje plate jedva mogla da preživi. Pa ipak, stvari su nekako funkcionisale 15 godina, sve do leta 2009. godine. Jednog dana je žurila na posao i promenila svoj uobičajeni put koji je bio duži, ali sigurniji. U žurbi je krenula prečicom, preko glavne železničke stanice, i tamo se dogodilo ono čega se uvek bojala – naišla je na rutinsku policijsku kontrolu. Zaustavili su ju tražeći dokumente. Nije mogla da ih pokaže policajcima – nikada ih nije ni imala.

Budući da se to dogodilo pred završetak školske godine, vlasti su njenoj ćerki dozvolile da ostane još nekoliko sedmica kako bi ipak mogla da završi šesti razred. Da nije bilo nje, Marija bi još istog dana završila u pritvoru. Njena ćerka rođena u Nemačkoj. Od oca svog deteta, koji u Nemačkoj takođe boravi bez dozvole, Marija se razišla već odavno. Marijinu domovinu Ekvador ćerka još nikada nije posjetila. Čak ni španjski ne govori baš dobro. Njen maternji jezik je nemački. Pre nego što su morale napustiti Nemačku, njih dve su se oprostile od Zigrid Beker-Virt. „To je bilo užasno“, kaže 61-godišnja žena pričajući ovu priču. Ona je Mariju i njenu ćerku dobro poznavala, i često im je pomagala kada su bile bolesne.

Fatalno poverenje

Menschen ohne Papiere Sigrid Becker-Wirth und Ulrich Kortmann MediNetz-Patientin
Zigrid Beker-Virt i Ulrih KortmanFoto: DW/N.Steudel

Beker-Virt radi za udruženje MediNecBon. Zajedno s Ulrihom Kortmanom i desetak drugih saradnika, posreduje između izbeglica i drugih stranaca bez dozvole boravka i lekara. U slučaju bolesti, lekari ovde pomažu svima i što je najvažnije – sasvim besplatno. MediNecBon osnovan je 2007. godine. Osnivači su mislili da ovo uduženje uskoro više neće biti potrebno, ali stvari se od tada nisu ni najmanje promenile. U međuvremenu je samo porastao broj lekara na oko 80 i to svoh profila i specijalizacija. Udruženje je nezavisno, finansira se isključivo putem donacija. O tačnim brojkama ovde niko ne želi da govori. „Mogu samo reći da smo 2013. godine za medicinske preglede i sve zahvate potrošili oko 43.000 evra“, kaže Beker-Virt, inače učiteljica u penziji.

Osobe bez papira – sasvim politički korektan naziv – mogu svakog ponedeljka popodne doći na savetovanje u jednu spolja neuglednu zgradu u centru Bona. Njih oko 4.000 živi u ovom gradu i okolini. Ovde dolaze ljudi iz celog sveta –iz Sirije, Perua, sa Kosova ili Filipina. O sebi niko ne želi da govori. Preveliki je strah da bi ih samo jedan jedini detalj mogao otkriti čime bi ugrozili sebe i svoje porodice. Neki Zigrid Beker-Virt prilikom ulaska u njenu malenu kancelariju pozdravljaju vrlo srdačno i glasno, drugi pak ulaze puni straha, oborenih pogleda. U proseku ponedeljkom ovde dođe oko 15 izbeglica. Neki dolaze zbog gripa, angine, želudačnih tegoba, ali ima i onih s ozbiljnim bolestima kao što su razne vrste tumora i karcinoma. Zbog straha od gubitka radnog mesta u slučaju bolesti, mnogi ignorišu simptome predugo i pomoć traže kasno ili – prekasno.

Kad ozdraviš – doviđenja

„Jedna žena je došla sa rakom dojke u trenutku kada se on već mogao videti i golim okom. Možete zamisliti u kojem je stadijumu karcinom tada već bio. Jedna druga pacijentkinja je došla s tuberkulozom. To je vrlo zarazna bolest. Za njezino suzbijanje bi i država trebalo da bude zainteresovana“, kaže Beker-Virt. Država takođe pomaže – ali po svojim pravilima i to putem zakona o azilu. U njemu stoji da u Nemačkoj i osobe bez dozvole boravka imaju pravo na određene usluge i pomoć. Kada se govori o medicinskoj pomoći, na nju pravo imaju samo osobe obolele od teških bolesti. Druga je mogućnost da se same jave u Ured za strance gde onda dobiju ograničenu dozvolu boravka koja važi samo dok traje određena terapija.

Menschen ohne Papiere Medinetz Wartezimmer
Čekaonica u bonskom udru#enju MediNetzFoto: DW/N.Steudel

Budući da MediNecBon ne može da finansira skupe terapije kao što je hemoterapija, Zigrid Beker-Virt svojim štićenicima mora da završi jednu ovakvu dozvolu boravka iako to ne čini rado. Ona navodi da mnogi zbog stalnog straha u kojem žive te nesigurnosti jer ne znaju kako će preživeti sledeći mesec, oboljevaju od psihosomatskih bolesti ili pak posttraumatskog sindroma.

Što se tiče Marije i njene ćerke, naša sagovornica kaže da ne zna gde su niti kako su. Može se samo nadati da im je dobro i da se devojčica privikla na stranu zemlju u kojoj sada živi. Kaže da je nakon deset godina rada u ovom udruženju naučila sve zakonske propise u vezi sa strancima. A trenutno se angažuje oko uvođenja jedne vrste anonimnog bolovanja kako bi u slučaju bolesti i oni koji nemaju legalan boravak u Nemačkoj ipak imali pravo na potpunu medicinsku pomoć.

Autorka: Nastasja Štojdel / žt
Odg. urednik: Ivan Đerković