Napaćene hrvatske njive i poljoprivreda

U pravilnim sezonskim ciklusima, kritično pitanje agrara u Hrvatskoj redovno se vraća na glavni dnevni red. Nekad u obliku sukoba oko mlekarstva, kao što je slučaj poslednjih sedmica, a nekad kroz druge poljoprivredne delatnosti, kao što su ratarstvo ili ribarstvo. Osim stalnih izraza proizvođačkog nezadovoljstva, pouzdan indikator lošeg stanja jeste i činjenica da Hrvatska već dugi niz godina beleži porast deficita u poljoprivrednoj industriji: danas je oko 40 odsto hrane, koja se konzumira u Hrvatskoj, došlo iz – inostranstva.

Tako visok procenat eliminiše Hrvatsku sa liste zemalja koje se prema EU-standardima mogu nazvati (i) poljoprivrednim. Uzroka ima mnogo, ali kao i u mnogim drugim granama proizvodnje u Hrvatskoj, jedan od najvećih problema je upravo odnos države prema uvozu. U njegovom središtu jeste monetarna politika sa stabilnim kursom kune po svaku cenu. A krajnja cena toga je gubitak za proizvođače, odnosno izvoznike uopšte.

Na drugoj strani, sve unosnije posluju, zahvaljujući hrvatskoj monetarnoj politici, banke i uvoznici, odnosno trgovci. Tak bilans predstavnici domaćih proizvođača ističu poslednjih godina često i uporno, ali izgleda uzalud. Ako se vratimo na temu poljoprivrede, zateći ćemo odnos koji na određeni način zatvara krug: najveći uvoznik hrane u Hrvatskoj, koncern Agrokor, vremenom je postao uverljivo najveći korisnik „državnog podsticaja“ za poljoprivrednu proizvodnju. To preduzeće okuplja najobimniju masu manjih poljoprivrednih proizvođača, osiguravajući im prodajno mesto, uz obaranje cene rada i izguravanje lokalne konkurencije.

(Izgubljena) trka u subvencijama

O tome za DW mišljenje iznosi i Ljubo Jurčić sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, nekadašnji ministar privrede i donedavni predsednik Nadzornog odbora koprivničke Podravke, najveće hrvatske prehrambene kompanije, inače u većinskom državnom vlasništvu. On smatra kako isključivo državnim subvencijama realno više nije moguće stati na kraj dvostrukom problemu nepovoljne kursne politike i jeftinije hrane iz uvoza, budući da Hrvatska ne može podneti toliki javno-budžetski teret.

"Uvozna hrana je podržana kudikamo većim subvencijama zemalja EU-a, ili kapitalnim ulaganjima u poljoprivredu zbog kompenziranja javnog duga, kao što je praksa u npr. Nemačkoj. A mi bismo morali drastično oboriti kunu u odnosu na euro, i tako proporcionalno sebi pojeftiniti domaći proizvod. Dok ne riješimo tu relaciju, zasigurno ne možemo izvući hrvatski agrar iz nevolje, no bojim se da je partikularni trgovački interes i njegov utjecaj na Hrvatsku narodnu banku već pustio prejako korijenje", skeptičan je Jurčić.

Genetski modifikovana pretnja

Tako narušenoj konstrukciji hrvatske poljoprivrede dodatno preti opasnost od genetski modifikovanih kultura iz uvoza, naročito u vidu jeftinije stočne hrane. Hrvatska zasad ima veoma rigorozne zakone koji sprečavaju uzgoj i olakšanu prodaju modifikovanih proizvoda u ljudskoj ishrani, zahvaljujući uticaji ekološki nastrojenog EU-okvira i angažmanu nevladinih organizacija, posebno Zelene akcije. Ipak, teška ekonomska situacija otvara prostor za neovlašćen promet GM-hranom.

Jagoda Munić iz Zelene akcije, članica državnog Saveta za tu problematiku, kaže da te nezdrave poljoprivredne kulture svetu nameće nekoliko multinacionalnih firmi, sa tezom kako će nas to spasiti od širenja gladi. Ali, mimo njihovog marketinga, pokazuje se da seme dobro prilagođenih lokalnih kultura ostvaruje isplativije i kvalitetnije prinose. S obzirom na sve skuplje gorivo, u novije doba se postepeno afirmiše orijentacija prema organskoj proizvodnji, permakulturi, koja uvažava lokalne i tradicionalne karakteristike.

Veštačko đubrivo i zarada države

"Te je mogućnosti već dokazala Kuba, koja je nakon naftnog embarga i kolapsa intenzivne poljoprivrede temeljene na mineralnim đubrivima i pesticidima, odnosno poljoprivredi ovisnoj o nafti, prešla na vrlo održiv način uzgoja hrane temeljen na permakulturi", ističe Jagoda Munić za DW i dodaje: "Krajnji je rok da Hrvatska započne slijediti taj primjer jer imamo raznoliku klimu, mala smo zemlja, te su naša polja rascjepkana i često neobrađena. Organska proizvodnja i permakultura bi povećale i zaposlenost, smanjile uvoz hrane i očuvale bioraznolikost Hrvatske".

Do tada, stratešku poziciju u hrvatskom agraru svakako će zauzimati proizvodnja veštačkih đubriva, zastupljena dobrostojećom kutinskom Petrokemijom, također značajnim izvoznikom. A sve je veći lobistički, preduzetnički pritisak na državu – većinskog vlasnika Petrokemije – da tu uspešnu firmu u celosti privatizuje. No, budući da je državno vlasništvo u toj vrsti industrije od presudne važnosti, zbog beneficiranog dobavljanja gasa kao primarne sirovine, jaki sindikat Kutinjana uporno insistira na održanju statusa kvo.

Autor: Igor Lasić
Odg. urednik: Jakov Leon