1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Kultura

„Naše zemlje ne postoje“

2. januar 2018.

Treba da imamo u vidu globalne procese i da budemo realni kada je reč o našem mestu u takvom svetu. A rekao bih da je naše mesto magareća klupa, kaže u intervjuu za DW pisac i novinar Marko Tomaš.

https://p.dw.com/p/2qCSf
Schriftsteller Marko Tomas
Foto: Radmila Vankoska

DW: Objavio si do sada desetak knjiga, uglavnom poezije. Rekao si da uvek, makar i ne pisao, radiš na narednoj pesmi. Kako se nepisanjem radi na novoj pesmi?

Marko Tomaš: Nisam neko ko, barem kada je reč o poeziji, rad svodi na sedenje ispred kompjutera. Neprestano vrtim po glavi određene misli i tako, razmišljajući o jednoj stvari, o jednoj rečenici, počnem oblikovati stih koji bude početni ili osnovni stih neke buduće pesme. Tako da se te moje pesme, pre nego što ih zapišem, nekako odvrću po mojoj glavi dok na primer šetam i razmišljam o raznim stvarima.

Imaš samo 39 godina, pa ipak, nekad kažeš kako stariš. Da li je to preuranjeno osećanje, zajedno sa nekom vrstom rezignacije, cena bivanja zrelim piscem?

To je više produkt neprestanog razmišljanja o prolaznosti. Često se poigravam sa tim takozvanim starenjem. Sa druge strane, uvek govorim da bi ljudi trebalo da ostanu deca. Svet bi, mislim, izgledao lepši kada bismo uspeli da u sebi očuvamo dečiju naivnost, sposobnost da verujemo i priželjkujemo čuda i magiju. Možda je to do podneblja u kojem živimo, ali često vidim ljude mojih godina kao ljudske olupine i imam utisak da su to odavno postali. Mislim da je to tako jer su u procesu odrastanja dovršili sebe kao ljude. Kao da su rekli – to je to i tako ćemo do kraja naših života. Ponavljam da još uvek ne znam šta ću biti kad porastem. Ne znam ni kada će se to dogoditi. Želim sebi ostaviti i prostor i vreme da mogu promeniti svet svog života, da svakodnevnicu nekako okrenem naopačke. To mi je dovoljno magije u mom životu.

Mostar je za tebe izgubljen i tužan grad. Zagreb „grad plavih tramvaja i rundekovske melankolije“. Kako bi nazvao ostale gradove koji su na neki način tvoji? Beograd, Sarajevo, Ljubljanu?

Teško je sada definisati te gradove. Meni je Mostar, i ono što se u njemu događa, na neki način metafora ili simbol za globalnije procese. To gubljenje sebe i autentičnosti se ne događa samo u Mostaru, nego i u svim gradovima koje si pomenula. Zarad kratkoročne koristi, naše gradove često pretvaramo u kulise koje iznajmljujemo putnicima namernicima, kako bismo im potvrdili stereotipe koje imaju o nama i našim gradovima. To govori o globalnim političkim i ekonomskim procesima. O Mostaru govorim iz te perspektive, mada ima tu i drugih slojeva, poput nesretnog rata koji se dogodio pre gotovo 30 godina, ali smo još uvek duboko zaglavljeni u psihozi, koju je ta nesreća donela sa sobom.

 - pročitajte još: Saša Stanišić - svaka domovina je slučajna

Novinarski posao je ono sto te na neki način gura u stvarnost našeg regiona. Šta su danas Srbija, Hrvatska, BiH, kada ih gleda neko ko je u ulozi novinara, a ne pesnika ?

Kao novinar pišem komentare, kolumne, koje nekad nazivam poetiziranim esejima o dnevno-političkim pitanjima. Mi smo duboke mračne provincije nekih davno iščezlih sastava, koji se na neki način ponovno uspostavljaju. Sve te države meni deluju kao ispostava frustriranih bivših carevina, ali koje još uvek vuku konce u nekakvoj globalnoj politici i ekonomiji. Te naše zemlje zapravo ne postoje, osim na papiru i na geografskoj karti. One nemaju nikakvog sadržaja. Odavno se dešavaju procesi apsolutne „rasprodaje porodičnog srebra“. Mislim da će sudbina tih zemalja u tom smislu biti sve gora. Treba da imamo u vidu globalne procese i da budemo realni kada je reč o našem mestu u takvom svetu. A rekao bih da je naše mesto magareća klupa.

Kritičan si i prema aktuelnom stanju u EU. Kažeš da polako nestaje san o Evropi. Kuda je Evropa krenula?

Čini mi se da su svi u nekom stanju permanentne predizborne kampanje. To je takozvana diktatura demokratije, u kojoj niko ne može, niti ima vremena da preuzme odgovornost, niti da bilo šta odluči. Ne mislim da će se nešto radikalno drugačije ili novo dogoditi, osim daljih produbljivanja neuroza, koje već odavno drmaju Evropu, a za kojom mi toliko žudimo.

Deluje kao da te najviše pogađa ograničavanje slobode kretanja u EU.

Sloboda kretanja je za mene bila jedina neupitna vrednost EU i ono zbog čega se trebalo boriti da se postane deo velike i ujedinjene Evrope. A prva stvar koja se počela ograničavati, čim su nastali problemi u EU, je upravo sloboda kretanja. Zato sada i ne vidim zbog čega bismo hrlili u EU, kad to nama u svakodnevnom životu neće doneti ništa radikalno drugačije od ovoga što već imamo. Tu je i nesposobnost da se bude odgovoran za sudbinu ljudi koji beže iz ratova, na prostore koji su velikim delom sve to i zakuvali. Dizanje zidova i bodljikavih žica je istovremeno i građenje jedne vrste logora, u kojem se kao dobro živi. Pravimo se kao da se ništa nije dogodilo, a živimo u logoru koji je ograđen bodljikavom žicom.

Kažeš da je jedina promena na koju pisci mogu da utiču ona koja se desi u čitaocima. Da li je uvek bilo tako? Ili je vreme otuđenja uticalo da pisci manje obeležavaju vreme u kojem žive?

Promenili su se mediji koji imaju uticaj i načini na koji nešto utiče na svet. Pisanje i knjige su nešto vrlo staromodno za današnji svet. Staromodno je nešto što će mladi ljudi često odbaciti, a iz njihovih se redova regrutuje neka nova publika. Možemo govoriti o nemanju nikakvog uticaja na određene grupe i generacije Ali mislim da je to nešto što je normalno i prirodno. Problem je što neki shvataju sebe smrtno ozbiljno, a ne pokušavaju da shvate vreme u kojem žive. Ako to shvate, shvatiće i način na koji ljudi razmišljaju. Ne znam kako je bilo ranije. Kažu da je u vreme Pabla Nerude bilo drugačije. Ali uticaj na nečiju intimu i to što će neko uzeti moju knjigu u osami sopstvene spavaće sobe je za mene veliki prostor uticaja.

 - pročitajte još: Veličković: Tri nacionalizma su porobila školu u BiH

Nekada te pitaju zašto si toliko mračan? Iz tvojih pesama izbija rezignacija, gotovo osećanje bezizlaza. Da li je ljubav ono što otvara put ka izlazu? Ili je „crna i prljava“, ili, kako si rekao – „ropstvo, diktatura, emotivni kanibalizam“?

To su samo neka od svojstava ljubavi. Najčešće potenciram tu stranu medalje, jer mislim da ljudi nikada nisu otvoreno razgovarali o mračnoj strani ljubavi. Insistiram na tome da bi se shvatila njena sveukupnost, da bismo je mogli promišljati sa raznih strana, dublje nego da je gledamo samo kao „leptiriće u trbuhu“. Puno više volim isprovocirati i iznervirati čoveka, nego ga privoleti da se slaže sa mnom. Odatle toliko toga što neki nazivaju mrakom u mojoj poeziji. Taj mrak je samo „dark side of the moon“. Ali ja uvek naglasim da postoji i „bright side of the moon“.

*Pisac, pesnik i novinar Marko Tomaš, 1978, rođen je u Ljubljani, školu je pohađao u Mostaru, Kljajićevu i Somboru. Jedan je od pokretača mostarskog časopisa Kalops i novinar više informativnih i analitičkih portala. Neke od njegovih knjiga su „Crni molitvenik“, „Odrastanje melanholije“, „Bulevar narodne revolucije“…

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android