Negovanje tradicije za Uskrs

Kuckajući jaje o zub, mnogi se mještani naselja Husino, nadomak Tuzle, pripremaju za Uskrs. U ovom kraju jedan od običaja su i turniri u razbijanju uskršnjih jaja, takozvane „tucijade“, a pobjeda na ovom turniru predstavlja posebno zadovoljstvo, ali i znak prestiža. Upravo zbog toga Niko Pranjić, jedan od stanovnika Husina, nekoliko dana pred ovaj veliki praznik, počinje sa ispitivanjem i biranjem šampionskih jaja: „Na zubu se osjeti da je jako jaje. Sva su jaja ofarbana. Pošto ja toga imam puno, 700, 800 do 1000 komada, ja znam ofarbat'. Treba mi četiri pet dana da ta jaja probam, pa odvajam. Tu bude pet, šest kvalifikacija. Sad imam jednog šampiona što ne smijem ni farbati, jer obično jaka jaja pucaju kad se kuhaju. Sva su jaja ofarbana, šampionsko nije."

Niko je cijeli radni vijek proveo u Njemačkoj. Danas tamo žive njegovi potomci, a on je, kaže, jedva čekao da se vrati u rodni kraj. Najviše zato što tamo nije uspijevao da se za Uskrs ili Božić veseli na način kako su to radili njegovi preci, uz vožnju svečanim fijakerima, u narodnim nošnjama i uz tradicionalnu muziku: „Tako da sam ja toga ostao željan. Ovakvo je isto bilo u mojoj roditeljskoj kući, uvijek se znalo za vjerske praznike i to je meni u duši ostalo. Ja sam osjetio da sam toga malo imao, pa se u meni godinama želja stvarala, da ja obnovim ono što sam kao dijete upoznao. Svugdje mogu ići i proći, ali opet svojoj kući doći."

Spas od zaborava

Običaji katolika u Bosni i Hercegovini veoma su raznoliki. Svaki kraj ima neke karakteristike, a interesantno je da su se u svom izvornom obliku zadržali do danas. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, Marica Petrović dugo je proučavala običaje za katoličke blagdane i uspoređivala ih. Sreća je, kako kaže , što se mladi interesuju za običaje i što ne dopuštaju da padnu u zaborav: „Mladi ljudi, kao i svi mladi ljudi, u mladosti prelaze preko toga olako, da bi se kasnije sazrijevanjem vraćali identitetu, jer, prije svega, postaju svjesni da čovjek mora negdje pripadati. U Bosni je to moguće, tako da vi možete imati identitet i da on bude paralelan sa najmanje tri identiteta i da niko nikom ne smeta. Te tri tradicije, ta tri običajna uzusa, koja su postojala u BiH uvezuje to neko bosanstvo i ono ne smeta jednom, drugom i trećem identitetu i uzusu.“

Istinski čuvari tradicije

Jedna od istinskih čuvara tradicije je i baka Ana Ivanović. Svoju djecu i unuke uči kako su se nekada bojila jaja, najprepoznatljiviji simbol Uskrsa, kako je izgledala trpeza i po čemu se ona razlikuje od današnje ukršnje trpeze: „To volim u lukovini raditi i list nađem u svom dvorištu, zalijepim ga, neki najlon stavim i ja to kuvam. Razlikuje se dosta. Nije bila bogata trpeza. Manje - više. Više se bilo pobožno, više se postilo. Npr. na veliki petak kuvala se žara, juhica neka sa žarom, začini i samo se sirćetom zakiseli, dok sada ribu pravimo i krompir salatu. Prije to nije bilo, više se postilo i to samo kruva uzet' i gutalj vina. Ima razlike, sad ima više svega.“

Narodne nošnje iz starih škrinja

Među katolicima tuzlanskog kraja riječi poput ječerma ili čember nisu nepoznanica. Dijelovi su to tradicionalne narodne nošnje. Prema mišljenju profesorice Petrović, velika je vrijednost što su se tradicionalne narodne nošnje u ovom kraju zadržale u gotovo izvornom obliku: „Ono što sam ja zapazila kao neko ko je u tuzlanski kraj došao, a ko je tu već 30 godina, to je jedna pozitivna stvar u odnosu na tradiciju, a to je da su oni neočekivano kvalitetno očuvali svoje nošnje. I te se nošnje oblače na te svete dane. One su se oblačile na dane poklada, kad je prestala radost, prije korizme i obukle su se sad na cvjetnicu. Čak i neke kuće koje su sasvim rasčistile što se tiče crkve, što se tiče religije, što se tiče zakona crkvenih, sačuvali su neki privatan odnos, taj neki vjerski odnos prema blagdanima, pogotovo prema blagdanu Uskrsa."

U naselju Dokanj za vrijeme praznika srešćete u nošnjama nekoliko generacija. U svakom domu, nošnja zauzima posebno mjesto, a svaki član, uključujući i one najmanje ima svoju. Za tridesetogodišnju Draganu i njenu osmogodišnju kćer Ivanu oblačenje narodne nošnje predstavlja poseban ponos: „Svijet se pripremi lijepo za Uskrs. Sad se uglavnom svijet dosta oblači u nošnje, vraća se stari običaj. Oblači se u crkvu, oblači se naveče, bude sijelo i tako lijepo se proveselimo i svi uglavnom budemo sretni i veseli. Da se ne zaborave ti stari naši običaji. To treba da se pamti i da se prenosi s koljena na koljeno, jer to je nešto predivno.“

„Naučila sam da nosim nošnju, od mame i volim da je nosim. Kad budem velika, hoću nositi nošnju, jer sad kad sam mala, volim da je nosim i kad budem velika, isto ću je nositi.“

Žene u narodnim nošnjama samo sede u fijakeru

I čovjek s početka priče Niko Pranjić posebnu ljubav ima prema narodnim nošnjama. A kada im za vrijeme praznika dođu unuci, trudi se da ih upoznaju sa svim običajima karakterističnim za taj praznik: „Svašta nauče. Recimo, oni su sa mnom uvijek na „tucijadama“. Tu je obična izvorna muzika naša, violina i šargija, naše nošnje, naše pjesme. Oni čak i u Njemačkoj imaju naše nošnje. To je bilo uvijek. Tamo ima, karneval se zove, poklade naše. Recimo moja žena i još je bilo žena koje su u Njemačkoj za karneval oblačile naše nošnje. Tako ovdje isto, kad je pokladni utorak, upregnemo fijakere i žene u narodnim nošnjama samo dolaze u obzir da sjednu u fijaker.“

U vrijeme kada tehnološki razvoj diktira i način života, lijepo je saznati za osobe koje barem nekoliko dana u godini ožive stare fotografije i dožive slavlje na drugačiji način. To je najbolja prilika da se iz starih škrinja izvuče djelić historije i da mu se udahne novi život.