1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Opera Nomadi o patnji, stradanju, begu…

21. decembar 2009.

Ako je za dobru pozorišnu predstavu neophodna drama, priča, emocija i muzika, a jeste, onda se čini da nije teško napraviti predstavu o Romima. U životu „naroda u pokretu“ ima i previše patnje, stradanja i emocija.

https://p.dw.com/p/L9il
Scena iz predstave
Scena iz predstaveFoto: DW

To nas, nažalost, odmah navodi na sasvim površnu sliku koja se vrlo često javi kada pomenete Rome. Muzika, široke šarene suknje koje se vrte u krug, garavi mladi muškarci nemirnog oka i brka… i eto „Cigana koji lete u nebo“. Neđo Osman glumac i reditelj, koji već dugi niz godina radi u Nemačkoj, nije napravio takvu predstavu. Kao prvi projekat novoosnovanog Međunarodnog romskog teatra, režirao je komad koji je sam priredio. U predstavi su korišćeni gotovi tekstovi i isečci iz novinskih izveštaja od avgusta 2008. do avgusta 2009. godine, i istinite priče Roma.

„Ovom predstavom zapravo nisam hteo ništa da kažem. Radio sam predstavu da bi drugi čuli istinu. Jednom predstavom ne mogu ništa da kažem, trebalo bi uraditi celu seriju ovakvih predstava. Nemam ja uslove da pokažem svu patnju Roma. To se sve skupilo i teško je sve to izdržati. Nije lako biti Ciganin. Mi smo broj, mi nemamo ime. Teško je živeti sa brojem… Nismo isti… Nisam mogao da se ponašam prema sudbini Roma kao prema nekom novinskom izveštaju koji pročitaš, kažeš nešto strašno, i sklopiš novine. Dok sam čitao plašio sam se. Onda sam rekao da moram nešto da napravim.“

Večita čekaonica

Oppera Nomadi
Foto: DW

Rediteljka Nada Kokotović, koja zajedno sa Neđom Osmanom vodi Teatar TKO, ovoga puta se našla u ulozi producenta. Kaže da se pre početka predstave plašila da bi neki gledaoci mogli čak i da napuste premijeru, jer je suviše tragedije na jednom mestu.

No, to se nije dogodilo jer je Osman sa svojim glumcima veoma vešto predstavio tragične priče i sudbinu Roma, ne našavši se nijednog trenutka na klizavom terenu patetike. Predstava se odvija u fragmentarnim slikama, glumci su vešto smešteni u večitu čekaonicu. Četiri žene i tri muškarca se tokom cele predstave nalaze u redu, čekaju na vizu, čekaju na beg, čekaju na pravdu, na spas... na svoja prava.

Uz njih su neizostavne torbe i sve njihovo u njima. Tu je naravno i stari muzikant, ali ne i muzika koju „svi znamo“. Treba napomenuti da je izbor muzike, inače, i predstavljao veoma suptilan okvir za Operu Nomadi. Režiser Osman nije se trudio da izbegne komične trenutke, ali na njima nije insistirao.

Opera Nomadi je već pozvana na brojna gostovanja.

autor: Željka Bašić

odg. urednik: N. Jakovljević