1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Osećam se ispipano

Sara Judit Hofman7. januar 2016.

Novinarka DW-a Sara Hofman i sama svakodnevno putuje s kelnske železničke stanice – mesta gde su u novogodišnjoj noći žene hvatane svud po telu, brutalno napadane i ponižavane. To su učinili muškarci „arapskog izgleda“.

https://p.dw.com/p/1HZna
Deutschland Köln Proteste nach sexuellen Übergriffen
Foto: Reuters/W. Rattay

Još uvek sam šokirana. Zbog mog grada Kelna, u kojem živim nekoliko godina. Grada u kojem se nikada nisam osećala nesigurno. Grada kojim se čak i noću – često i dok čekam voz na železničkoj stanici – krećem sama, bez biber-spreja u džepu, bez straha. I sada su baš tu, na kelnskoj železničkoj stanici, žene hvatane svud po telu, brutalno napadane, ponižavane? I to dok su bile zajedno sa svojim prijateljima, prijateljicama, sa članovima porodice? Sve to još deluje potpuno nadrealno.

Pri tome znam da su i u ovoj zemlji masovne priredbe poput Oktoberfesta, dočeka Nove godine ili kelnskog karnevala škakljive manifestacije na kojima ima i džeparoša i onih koji seksualno uznemiravaju žene. I na mojoj zadnjici se par puta našla tuđa ruka. Ali, mogla sam da se branim – verbalno, šamarom, ili tako što su mi drugi pomogli.

Novogodišnja noć je imala sasvim drugu dimenziju. Protiv grupe muškaraca čije su „ruke odjednom bile svuda“, kao što prenose neke žrtve, žena je nemoćna – čak i ako ima pratnju. Još se ne zna tačno koliko je žena te noći napadnuto ili seksualno uznemiravano, možda ih je bilo samo 15, a možda i pokoja više, ako nisu sve žrtve podnele krivične prijave. Kelnska policija prenosi da je bilo 100 krivičnih prijava, delom zbog krađa, delom zbog seksualnih napada, kao i da je bilo oko 1.000 osoba koje su izazvale nered pred železničkom stanicom. Grupe u kojima je bilo do 20 muškaraca su se okomile na žene. Jedno je jasno: žene nisu napadali pojedinci. I još jedno: to se nije dešavalo u nekoj mračnoj ulici, već pred zgradom železničke stanice.

Hofmann Sarah Kommentarbild App
Sara Judit Hofman, novinarka kulturne redakcije DW-a

Kao žena u Nemačkoj sam uvek imala osećaj da sam sigurna na svakom mestu gde ima ljudi. Nesigurna sam bila samo tamo gde nije bilo nikoga ko bi mogao da mi pomogne – na mračnim stanicama prigradskih šinobusa, u skrajnutim gradskim četvrtima, u parkovima. Ali ne i na kelnskoj železničkoj stanici, sa svim njenim kioscima, osobljem, kamerama za nadzor, policijom i, pre svega, sa toliko mnogo ljudi. Masa koja štiti je postala masa koja je potencijalno opasna.

Tako se i ja, iako te noći nisam bila na železničkoj stanici, kao stanovnica Kelna, kao Nemica i kao žena, osećam ispipano kao i prave žrtve. Ne mogu da poredim ove događaje sa terorističkim napadom, ali te noći je napadnuta i moja sloboda, i sloboda svih žena u Nemačkoj.

To što žene ovde mogu slobodno da se kreću, da oblače ono što žele, i što prema nepoznatim muškarcima ne moraju da drže rastojanje „dužine ruke“ – kao što je to nesrećno savetovala gradonačelnica Kelna Henrijete Reker – to spada u najveća dobra za koja smo se mi žene (i još više naše majke i bake) izborile u Nemačkoj.

I kada na predstojećem karnevalu neke devojke i žene budu nosile kratke suknje i mrežaste čarape (uzgred, većina ih je u novogodišnjoj noći nosila kapute i kape), to nijednom muškarcu ovoga sveta neće dati pravo da ih pipka po zadnjici, grudima ili između nogu. Bilo da se radi o nekome ko „izgleda kao da je Arapin ili iz Severne Afrike“, ili o kradljivcu, ili o pripitom Rajnlanđaninu u kostimu medveda. Seksualno uznemiravanje žena je tabu, ne sme se čekati da to postane tek kada dođe do silovanja.

Kada se pročulo da su na kairskom trgu Tahrir, usred mase koja je mirno demonstrirala posle svrgavanja egipatskog predsednika Mubaraka 2011, grupe muškaraca godinama opkoljavale, seksualno zlostavljale i silovale svoje sugrađanke, čitav svet se pobunio. Sada zbog silovanja više muškaraca služi doživotnu zatvorsku kaznu. No, mnoge egipatske žene još uvek izbegavaju gužve.

Kakve to veze ima sa Kelnom? S jedne strane, ne želim da razmišljam o tome da li u mom gradu smem da uđem u prepun voz metroa ili ću time dovesti sebe u opasnost. S druge strane, ako se Nemačka i dalje bude zauzimala za prava žena, onda i ovde mora postojati „nulta tolerancija“ – počinioci moraju biti uhvaćeni i osuđeni. Ako taj problem ne budemo mogli da rešimo u Kelnu, Hamburgu, Štutgartu ili drugde, izgubićemo kredibilitet u Indiji, Južnoafričkoj Republici, Magrebu, svuda u svetu. Moramo doslovce shvatiti Član 1 našeg Osnovnog zakona: „Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo.“ U Nemačkoj valjda ne treba dodati i da to podjednako važi i za žene i za muškarce.