1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Pola veka Berlinske filharmonije

15. oktobar 2013.

„Cirkus Karajani“ – tako Berlinci zovu novu Filharmoniju zbog neobične koncertne dvorane. Pre 50 godina svečano je otvoreno to sigurno najpoznatije zdanje Hansa Šaruna.

https://p.dw.com/p/19zbR
Foto: Rostrot Medien

Glavni dirigent Berlinske Filharmonije Herbert fon Karajan, nije slučajno za svečano otvaranje nove dvorane izabrao poznatu Betovenovu uvertiru „Leonora br. 3“, muzički simbol slobode. To izrazito dramatično orkestarsko delo dalo mu je mogućnost da na sceni istakne – sebe. I zaista, veliki deo publike mogao je da vidi Karajanovo lice i pomno prati njegovu mimiku. Tako nešto ranije nije postojalo.

Raskid s tradicijom

Od pojave građanske muzičke kulture u 19. veku, sve značajnije koncertne sale građene su prema istom šablonu: pravougaono, sa uzvišenim podijumom za orkestar na uzglavlju, a ispred sa mestima za gledaoce, u nivou zemlje. Pravi primer za to je sala Bečkog muzičkog udruženja u kojoj se još uvek održavaju Novogodišnji koncerti. I Berlinska filharmonija, uništena u Drugom svetskom ratu, bila je izgrađena po toj šemi. Hans Šaroun je 1956. predstavio planove za novu zgradu na novom Kulturnom forumu u berlinskoj četvrti Tirgarten. Bio je to potpuno drugačiji koncept, koji podrazumeva radikalan raskid sa starom tradicijom. Umesto izdužene sale njegov nacrt podsećao je na asimetričan šator, i inače izolovanu orkestarsku binu postavio je usred prostora za gledaoce – poput arene sa centralnim ringom.

Herbert fon Karajan
Herbert fon KarajanFoto: picture-alliance/dpa

Spor oko novogradnje

Šarun, rođen 1893, dvadesetih godina pripadao je najznačajnijim predstavnicima „Nove arhitekture“. Sarađuje sa arhitektom Bauhausa Ludvigom Misom fan de Roeom, a pre svega projektuje stambena zdanja. Sa Berlinskom filharmonijom prvi put je predstavio planove za jednu ustanovu kulture. Njenu neobičnu skicu arhitekta je objasnio ovako: „Sigurno nije slučajno to što ljudi danas, baš kao i u svim vremenima, odmah formiraju krug, kada negde čuju muziku. Taj sasvim prirodan proces, svakom razumljiv sa psihološkog, ali i sa muzičkog aspekta, morao je da bude primenjen i na koncertnu dvoranu. Muzika bi trebalo prostorno i optički da bude u centru pažnje. Šef Filharmonije Herbet fon Karajan bio je oduševljen idejom. Drugi, poput kompozitora Paula Hindemita bili su skeptični. Muzički kritičar Verner Elman je posebno bio oštar: „Nema svaki posetilac koncerta želju da putem 'vidljive konstrukcije' bude podsećan da je čudo slušanja fizikalni proces kojim upravljaju naučnici, baš kao što ni gledaoci pozorišne predstave ne žele da imaju akustički reflektore 'vidljivo' pred očima.

„Vidljiva konstrukcija“ jeste ogroman akustički reflektor, koji su Šarunovi saradnici, akustičar Lotar Kremer, razapeli kao šator iznad prostora za orkestar. Manji takvi reflektori prikačeni sa strane i oni ravnomerno raspoređuju zvuk u prostoriji. Rezultat te konstrukcije zadivio je publiku i kritičare. Ipak, Kremer će još neko vreme raditi na finesama sa Karajanom u vezi sa akustikom sale. Za snimanje tada gramofonskih ploča, dirigent je sa svojim filharmoničarima sve do početka 70-ih koristi Crkvu Isusa Hrista u Dalemu. Tek tada su akustički i tehnički preduslovi bili po meri maestra. U to vreme arhitektonski nacrt Hansa Šaruna već odavno je važio kao više nego uspešno majstorsko delo, koje inspiriše i neke druge konstruktore.

Arhitekta Hans Šarun krenuo je novim putem
Arhitekta Hans Šarun krenuo je novim putemFoto: picture-alliance/akg

Miljenik međunarodnih zvezda

Sve do danas mnogi renomirani solisti i orkestri i te kako rado dolaze u „Arenu“ markantnog „Cirkusa Karajani“. Pored fantastične akustike, oni posebno cene nastup usred publike. Nova Filharmonija ipak nije ostala jedino zdanje koje je Šarun planirao i podigao na trgu Kemperplac. Godine 1967. započeo je gradnju Nacionalne biblioteke fondacije Pruskog kulturnog poseda. A 15 godina nakon smrti arhitekte, 1987, Edgar Višnjevski realizovao je njegovu dugo planiranu dvoranu za kamernu muziku pored Filharmonije. Ta dva zdanja upečatljivo svedoče o Šarunovoj „organskoj arhitekturi“.

Autori: Klaus Gerke / Ivana Ivanović
Odgovorni urednik: Ivan Đerković