1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Praljkova kapitulacija

7. decembar 2017.

Novinar nemačkog „Cajta“ Štefan Vileke upoznao je Slobodana Praljka 2003, osam godina od okončanja rata u BiH. Ali Praljkov rat, piše Vileke, još uvek nije bio gotov – završio ga je tek pre nekoliko dana…

https://p.dw.com/p/2owZC
Foto: ICTY

Štefan Vileke, u članku za Cajt pod naslovom „Blesan i tulipan“ (naziv televizijske serije koju je režirao Slobodan Praljak), priseća se svog susreta sa Praljkom 2003. godine u Zagrebu:

„U Mostaru o Praljku nisam mogao da saznam ništa. Pisao sam i-mejlove, vodio brojne telefonske razgovore i napokon, nakon sedam dana, dobio odgovor u elektronskom pismu: General će se naći s Vama. Trebalo je da se nađemo u restoranu na aerodromu u Zagrebu. Kako ću ga prepoznati? Metar i devedeset visok, 110 kilograma. (...) U restoran je ušao krupan čovek u dugom mantilu, sa kožnim šeširom širokog oboda. Već sam vas video u avionu, rekao je umesto pozdrava. I on je iz Mostara došao malim avionom i razmišljao o tome kako bi mogao da izgleda nemački reporter. (...) Kasnije sam se pitao zašto nije hteo da se sretnemo u Mostaru, to bi bilo mnogo lakše.“

Pročitajte još: Uloga Hrvatske tokom rata u BiH

„Pričao je veoma glasno i slušao odjek sopstvenih rečenica. Zbog jedne od njih, u Hrvatskoj je slavljen kao nacionalni heroj: Da bih spasao jedan jedini prst mog vojnika, srušio bih tri takva mosta! Naručio je čašu belog vina i radoznalo me posmatrao dok je ponavljao tu rečenicu i naglašavao: …tri takva mosta! Da li je očekivao neki znak mog zaprepašćenja? Potom se grohotom nasmejao, a gosti u restoranu su se okrenuli ka njemu. Ovaj Praljak u sebi nema ni trunke pristojnosti, pomislio sam.“

Ali najinteresantnije tek dolazi, rekao je. Uglavnom je govorio engleski, povremeno iskvareni nemački. Ali – nakon toga je napravio teatralnu pauzu – Ali to nisam bio ja! Ja nisam srušio taj most! Ceo dan i celu noć hrvatski tenk je pucao na most. Tek idućeg jutra most je pao u reku. Da je to uradio jedan iskusni general kao što je Praljak – rekao je – to ne bi trajalo toliko dugo. Samo tri granate odozgo, po sredini – i odmah bi se srušio. To je ispričao i Haškom tribunalu. Ali zašto je onda baš 9. novembra 1993. prekomandovan, baš na isti dan kada je most srušen i kada rat nije bio ni blizu kraja? On je bio majstor taktičkog povlačenja i prebacivanja krivice“, piše Štefan Vileke.

„Slobodan Praljak bio je zadnji slučaj Tribunala koji je četvrt veka morao da trpi poruge i kritike. I šta je doneo? Pomirenje? U Mostaru su Hrvati u znak sećanja na Praljka zapalili na stotine sveća. U parlamentu (u Zagrebu), održan je minut ćutanja, a na Hrvatskoj televiziji je u udarnom terminu emitovan jedan stari Praljkov film. Još uvek ga neverovatan broj ljudi slavi kao junaka. Ali to nije toliko važno. Nešto drugo jeste: Praljak je svetu poslao poruku, svojevrsnu izjavu o kapitulaciji. Kada je posegnuo za flašicom otrova i pobegao u smrt, potčinio je sam sebe sudu koga je hiljadama reči osporavao. Pravda je pobedila nepravdu. Nikada pre – i taj rezime će ostati – moć tog međunarodnog suda nije dokumentovana na tako spektakularan način.“

Pročitajte još: Otrov je u tumačenjima

Istorijske „istine“

U svom redovnom blogu na internet-stranici javnog servisa Miteldojčer rundfunk Andrej Ivanji piše pod naslovom „Bivša Jugoslavija: Krhka stabilnost“:

„Bivši režiser, a kasnije ratni zločinac, savršeno je isplanirao svoje samoubistvo i pobrinuo se da ta vest prošle sedmice ispuni medije širom sveta. Njegova spektakularna akcija nakratko je zasenila ozbiljnost presude koja će imati dalekosežne posledice po Hrvatsku, Bosnu i Srbiju. Nisu samo Praljak i pet drugih bosanskih Hrvata osuđeni na 111 godina zatvora zbog kršenja običaja ratovanja, zločina protiv čovečnosti i etničkog čišćenja, već je i hrvatski državni vrh ratnih 1990-ih godina de fakto proglašen krivim za udruženi zločinački poduhvat u okviru koga se nameravalo da se delovi Bosne etnički očistite.“

Većina hrvatskih medija samoubistvo je opisala kao „herojski čin“ čoveka koji nije mogao da prihvati „nepravednu presudu“, navodi se između ostalog u članku: „Heroji jednih su krvnici drugih. Uvek se ističu sopstvene žrtve i zločini drugih. Svako političko rukovodstvo neguje mit o apsolutnoj nevinosti sopstvenog naroda. Samokritični glasovi se guše. Do suočavanja sa prošlošću nije došlo. Tako su u Hrvatskoj ogorčeni što Haški tribunal nije osudio predsednika Srbije Slobodana Miloševića za ratne zločine u Bosni, iako su dve trećine osuđenih pred Haškim tribunalom Srbi. ’Herojska borba za slobodu i nezavisnost’, uloga prvog predsednika Franje Tuđmana – to je u Hrvatskoj tabu. Počinjeni zločini guraju se pod sto. A isto tako i činjenica da su se porodice Praljka i Tuđmana u ratu obogatile. Slično je i u Srbiji, na Kosovu, u Bosni, tamo gde mlade generacije Bošnjaka, Srba i Hrvata odgajaju prema sopstvenoj istorijskoj istini.“

Priredila Aida Salihbegović-Softić

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android