Psihopatologija moći

Sead Husić u ovom delu, opisuje životni put glavnih aktera ratova na Balkanu i kroz to pokušava da pronađe ključ za objašnjenje raspada Jugoslavije.

Psihopatološko ponašanje, Husić dokazuje prvo kod Miloševića čija su oba roditelja izvršila samoubistvo. Kod njega se to, prema Husićerevom mišljenju, manifestovalo pojavom psihoze - narcizma propraćenog agresivnom željom za ubijanjem i razaranjem. Kod Miloševićevog suparnika, Franje Tuđmana, Husić pronalazi isti obrazac. I Tuđmanovi roditelji stradaju, mada je još uvek nejasno da li je u pitnju bilo samoubistvo, ili nešto drugo. Tuđmana je čitav život pratio osjećaj krivice, te se zato razvio u paranoidnog autokratu, tvrdi Husić i dodaje.

Bildunterschrift: "Milošević je bio prvi lider koji je bio nacionalista. Nekoliko godina je trajao taj uspon nacionalizma u Srbiji i to je dovelo do reakcije u Hrvatskoj. Tuđman nikada ne bi postao predsednik da nije bilo Miloševića."

Husić potom analizira i ličnost Alije Izetbegovića, kod koga ne nalazi psihopatoloških poremećaja.

"Naravno da on nije bio Mahatma Gandi. Ono što ga razlikuje od Tuđmana i Miloševića jeste da početkom rata, prožetog masakrima i brutalnošću, on nije vodio politiku etničkog čišćenja kako bi stvorio etnički čist prostor samo za Bošnjake, kako bi uklonio ostale nacionalnosti i pripadnike druge vere."

Husić je svjestan toga da bi ga sa srpske ili hrvatske strane mogli optužiti da je jednostran, s obzirom da i sam potiče iz BiH. On pak tvrdi da je bio kritičan koliko je to moguće.

Knjiga nije dosegla onaj nivo koji, recimo, ima knjiga psihoanalitičarke Alice Miller, koja je sličnu analizu napisala o Hitleru. Ipak, biografije Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića su temeljne, sa dosta zanimljivih detalja i čitaju se za zanimanjem. Čak i samo to bi bio dovoljan povod za čitanje ovog dela, a interes za štampanje na hrvatskom jeziku je već pokazala jedna izdavačka kuća iz Hrvatske.