"Sused", antologija sa jugoistoka Evrope

Pozivu se odazvalo 22-je autora, među njima David Albaharti, Vladimir Arsenijević, Bora Ćosić, Slavenka Drakulić, Aleksandar Hemon, Miljenko Jergović, Saša Stanišić ili Nenad Veličković

Zapad i Balkan

Šta se na zapadu zna o Balkanu? Već više od stotinu godina to područje važi prije svega za bure baruta, za divljinu koja nije vrijedna kostiju niti jednog jedinog pruskog vojnika, kako je to svojevremeno formulirao kancelar Njemačkog carstva Otto von Bismarck. A posljednjih 17 godina, od ratova koji su doveli do raspada Jugoslavije, regija jugoistočne Evrope u svijesti zapadne javnosti prisutna je gotovo isključivo kao područje sukoba, netrpeljivosti među susjedima i bratoubilačkih ratova. Te predrasude i klišei, međutim, prije svega svjedoče o nepoznavanju stvarnosti, smatra autor antologije "Susjed", švedski publicista Richard Swartz:

Uzroci neprijateljstva

"Mislio sam da bi to mogla biti mogućnost da se provokativno nastupi, time što će se ti klišei i predrasude proslijediti dalje piscima sa tog područja, da ich se zapita: otkuda ti sukobi?, otkuda to neprijateljstvo?, zašto je susjed češće neprijatelj nego prijatelj?, itd. Na to su autori reagirali svaki na svoj način."

Šta biva sa neutralnošću

Srpski pisac David Albahari, koji je 1994 godine napustio Srbiju i danas živi u Kanadi, u svojoj priči "Zašto?" opisuje iz perspektive jednog dobroćudnog, mentalno pomalo zaostalog mladića, početak rata u nekom bezimenom malom gradu u BiH, gdje je do jučer komšija bio bliži od brata, da bi preko noći postao neprijatelj, gdje se susjed odjednom pretvara u nečovjeka kojeg treba protjerati, odstraniti, ubiti:

"Ja sam pokušao da napišem priču u kojoj nisam stao ni na čiju stranu, već sam hteo da ukažem na neki apsurd, na zlo do kojeg može da dovede upravo ta neka nespremnost na saradnju i na zajednički život. To osećanje zla je sigurno uticalo na neku moju odluku da se udaljim iz Srbije i sa tog područja brdovitog i ratnog Balkana na neko vreme."

Domovina u jeziku

Poput Albaharija, i većina drugih autora tekstova ove antologije napustila je zemlje iz kojih potječu i žive sada razasuti po cijelom svijetu. Jedan od njih je i Bora Ćosić, autor koji za sebe kaže da piše tri četvrtine na srpskom i jednu četvrtinu na hrvatskom jeziku, i koji danas živi u Berlinu:

"Jezik je oznaka za pojedinu osobu. Jezik je čovekov zaštitni znak. U vreme kad sam ja otišao to je bila jedna vrlo surova, rigidna sredina, i hrvatska i srpska. Biti u Berlinu tada je bio pravi praznik za nekoga tko se bavi literaturom."

Hrvatska književnica Slavenka Drakulić literarno je obradila tri istinite priče iz ratova u Hrvatskoj i BiH, u kojima iznova varira tezu postavljenu još u knjizi o suđenjima pred Haaškim tribunalom "Oni ne bi ni mrava zgazili": počinioci zločina nisu nikavi monstrumi, to se sve redom obični ljudi, koji su se u određenim situacijama opredijelili za zlo a ne za dobro. Po njenom mišljenju istina je jedini put da se izađe iz začaranog kruga osvete i nenaplaćenih računa:

"Mislim, da ova priča doprinosi razumijevanju sa susjedima u tom smislu da naprosto kažemo jedni drugima: evo, ovo smo mi napravili vama, ovo ste vi napravili nama. Dok se ta istina bude pometala pod tepih, dotle mi u odnosima sa susjedima nećemo daleko odmaknut. Dakle mi zbilja moramo doći do jedne idtine oko koje ćemo se svi manje-više složiti."