1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Težak život afričkih dečaka

25. maj 2010.

Oko 200 poslanika zapadnoafričkih država razgovaraće od 26. do 28. maja u prestonici Benina, Porto Novu, o problemu prisiljavanja dece na rad. S obzirom na situaciju u Beninu, mesto rasprave nije slučajno izabrano.

https://p.dw.com/p/NVjL
Svuda u svetu decu prisiljavaju na teški radFoto: AP

Benin je jedna od mnogobrojnih afričkih država u kojima deca rade još od ranih dana, a poznata je i po trgovini decom. U gradu Zakpoti na jugu Benina ljudi većinom žive od zemljoradnje. Nigerija nije daleko; trgovina na granici cveta. Polovina od 87.000 stanovnika mlađa je od 15 godina. Većina njih nije završila školu. Seca rade u nigerijanskim šljunkarama da bi prehranila porodicu.

Dvanaestogodišnji Bjanveni dobrovoljno se prijavio za rad. „Tamo ima mnogo dece i ja sam im se pridružio. Za nedelju dana možete napuniti šest kamiona. Jedan kamion vredi oko 23 evra. Ali, rad u šljunkari mi je uništio ruke”, kaže Bjanveni.

U šljunkarama deca sitne kamen golim rukama, bez rukavica. Zato ruke brzo počnu da krvare. Takođe spavaju pod otvorenim nebom. Ipak, Bjanveni mora da radi. On je najstariji od devetoro dece, a roditelji nemaju novca za sve.

Vlasnici šljunkara šalju svoje trgovce u Zakpotu koji tamo regrutuju decu kao jeftinu radnu snagu. Trgovac dobija deo od profita iz šljunkare, a deca između 57 i 115 evra godišnje. Dvanaestogodišnji Eksped radi kao varilac. Pre toga je takođe radio u šljunkari. “Tata mi je dozvolio da napustim Zakpotu. U Nigeriji se dobro zarađuje. Ko se vrati u selo kupuje sve što poželi, na primer bicikl. Neki čak kupuju i imanja”, kaže Eksped.

Ako nije šljunkara onda su rođaci

U Zakpoti skoro da nema posla. U regionu vlada suša, na mnogim poljima ništa ne niče. Mnoga deca provode vreme na ulici. Gaston, Ekspedov otac, nije video drugo rešenje za svog sina. Morao je da ga pošalje u šljunkaru. „Mi smo siromašni. Nemamo finansijsku pomoć. Zato sam i sam prekinuo školovanje. Danas nemam posao. Da je moj sin izučio neki zanat, ne bih dozvolio da ide u Nigeriju”, kaže Gaston.

Međutim, za razliku od Ekspeda i Bjanvenija, mnoga deca ne odlaze svojevoljno. Često su roditelji ti koji šalju decu - za šta dobijaju između 60 i 300 evra. Dete uglavnom ne zna šta ga čeka. Trgovci decom u Zakpoti i te kako imaju uspeha, jer se u tom gradu rađa dosta dece. Osim toga, tu je i najviše dece bez završene škole. Nekada su roditelji tradicionalno slali decu bogatim rođacima, kako bi mogla tamo da pohađaju školu. Taj običaj je sada zakonom zabranjen, jer su domaćini decu primoravali na kućne poslove.

Autori: Robert Ade / Ivana Ivanović

Odgovorna urednica: Sanja Blagojević