Zadovoljni ali tihi - Kosovski Albanci u BiH

Jahir Gjibegji je devet godina u BiH. Telefon mu zvoni , javlja se i na albanskom jeziku prima čestitku. Kosovari jedan drugom upućuju najljepše želje povodom izglasavanja nezavisnosti. "Šta da vam kažem, ovaj datum smo čekali decenijama” – kaže on.

Tačnog podataka o broju Albanaca u BiH nema. Oraganizovani jesu ali na tradicionalnom, vaninstitucionalnom principu. Godinama su ovdje u pečalbi a Gjibegji kao najveću tekovinu nezavisnosti vidi povratak identiteta.

Na putu Tuzla – Brčko, u mjestu Srebrenik, pekara “Rešo” u vlasništvu Šefkija Osmanolaja radi 24 sata dnevno. “Žao mi je što nismo bili u mogućnosti da proslavimo ovaj dan kao u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj. Ipak, osjećamo se lijepo. Imaćemo naše papire a naša djeca bolju budućnost. Do sada, svašta se dešavalo na putu kroz Srbiju a nismo se mogli žaliti nikome. Sada ćemo imati vlastite ambasade i mislim da će nam biti lakše” – govori Šeki.

Država je tu - sada se traba vratiti radu

Shvataju kompleksnu bosanskohercegovačku situaciju - “Bosna i Hercegovina još nije razvijena kao Hrvatska i ne može pružiti veliku sigurnost. Ipak, straha nemam, radim noću i nikada nisam imao nikakav problem, nezavisnost su mi čestitali Srbi, Hrvati, Bošnjaci, nema problema za mene, mada je jedan naš čovjek napadnut u Prnjavoru” – govori ovaj vrijedni pekar. Kosovari u BiH nerado daju izjave za radio. Pravdaju se slabim poznavanjem jezika i praktičnim razlozima. Naime, i dalje namjeravaju putovati kroz Srbiju a smatraju da bi im pojavljivanje u medijima samo štetilo.

Šefki Osmanolaj namjerava da se vrati na Kosovo, a radnju u Srebreniku preuzela bi djeca. Smatra da će se situacija brzo stabilizirati. “ Neće biti problema, samo da znate, bez rada se ne može postići ništa, ne može se razvijati ni jedna država”! – poručije Šeki.