1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Zagonetka zvana Lokerbi

Sasa Bojic21. decembar 2013.

Pre 25 godina (21. decembra 1988), na škotski gradić Lokerbi, pao je američki Boing 747. U tom napadu poginulo je 259 ljudi. Do danas nije rasvetljeno kako je do toga došlo i ko je odgovoran za tu tragediju.

https://p.dw.com/p/1AeRW
Foto: Roy Letkey/AFP/Getty Images

21. decembra 1988, Boing 747 američke avio-kompanije PanAm srušio se na škotski gradić Lokerbi. Svih 243 putnika i 16 članova posade je poginulo. Jedanaestoro stanovnika Lokerbija je povređeno. U ruševinama su nađeni ostaci plastičnog eksploziva semteksa. Iako je ubrzo nakon nesreće više islamističkih grupa preuzelo odgovornost za napad, sumnja je odmah pala na Libiju, koja se godinama nalazila u posebnoj vrsti rata sa SAD.

25 godina kasnije, posle istrage britanskih vlasti, međunarodnog procesa, osude i pomilovanja jednog oficira libijske tajne službe i odštete koju je platila libijska vlada, sa ovim atentatom se i dalje povezuje više pitanja nego odgovora. "Lokerbi je postao simbol zagonetnog napada", smatra publicista i stručnjak za tajne službe Erih Šmit-Enbom: "Tu se vidi da, kada se radi o međunarodnom terorizmu, još uvek postoji mnogo strana koje učestvuju u zbivanjima, i mnogo teorija zavere." Šmit-Enbom smatra da atentat u Lokerbiju nikada neće biti rasvetljen.

Suđenje puno protivrečnosti

Han Kehler ide i dalje od toga. Austrijski filozof je 2000. godine dobio ovlašćenje generalnog sekretara UN da kao posmatrač prisustvuje suđenju osumnjičenim atentatorima u Hagu. Bio je u sudnici kada su škotske sudije oslobodile optužbe jednog pripadnika libijske tajne službe, a njegovog kolegu, Abdela Baseta Alija al Megrahija, osudile na doživotnu robiju. "Prema svemu što sam video, to je bila pogrešna presuda", kaže Kehler.

On dodaje da je čitavo izvođenje dokaza bilo čudno. Tako se, na primer, najvažniji dokaz, delić elektronske opreme veličine nokta, na suđenju pojavio tek više meseci nakon početka istrage. Pri tome se radi o ostacima upaljača koji je u Libiju isporučila jedna švajcarska firma. No, da je taj komadić zaista bio deo bombe, on bi se prilikom eksplozije potpuno razložio, kaže Kehler: "Škotski fizičari su obavili eksperimente sa semteksom, koji su pokazali da prilikom njegove eksplozije nastaje izuzetno vreo gas, pretvarajući sve u prah."

Professor Dr. Hans Köchler
Dr. Hans KöchlerFoto: cc-by-sa/Köchler
Lockerbie Attentat Rekonstruktion
Mnogo neodgovorenih pitanjaFoto: Getty Images

Švajcarska firma je saopštila da je nekoliko meseci posle napada predala policiji jedan primerak inkriminisanog upaljača, te da komad upaljača koji su pred sudom pokazali istražitelji potiče upravo iz tog primerka. Takvih pojava je bilo tokom čitavog procesa, prenosi Hans Kehler. Tako su, na primer, za vreme procesa u sudnici sve vreme bila prisutna dvojica muškaraca o kojima se u sudskoj dokumentaciji ništa ne pominje: "To su bila dva službenika američke federalne policije FBI, koji su za vreme suđenja stalno razgovarali sa članovima tima tužilaca."

Gadafijevo taktičko priznanje

Publicista i stručnjak za tajne službe Erih Šmit-Enbom pamti suđenje za atentat u Lokerbiju kao politički proces: "Tok i ishod procesa jasno pokazuju da su iza kulisa pravljeni dilovi koji ne samo što nisu pomagali da se otkrije istina, već su i jednoj i drugoj strani omogućili da sačuvaju svoj politički obraz." Šmit-Enbom smatra da su SAD posle napada pokušale da iskoriste šansu da se otarase vođe libijske revolucije Moamera el Gadafija. Posle napada na berlinsku diskoteku "La bel" 1986, američki predsednik Džordž Buš stariji, tražio je povoljan razlog da svrgne libijski režim. Trag atentata u diskoteci je vodio u Libiju, koja je očigledno želela da se osveti za to što je američka vojska potopila dva libijska ratna broda. Kao odgovor na napad u disko-klubu, Vašington je bombardovao četvrt u kojoj su živeli članovi libijske vlade. Pri tome je poginula jedna Gadafijeva kćerka.

Lockerbie Attentat Abdel Baset Megrahi
bdel Baset MegrahiFoto: picture-alliance/dpa

Gadafi je znao da američka vlada želi da ga ukloni i tražio je izlaz iz te situacije. Kada ga je međunarodna zajednica uz to još i proglasila odgovornim za Lokerbi, uvevši oštre sankcije Libiji, Gadafi očigledno više nije video drugo rešenje osim da preda dvojicu pripadnika tajne službe škotskom sudu. Pri tome je postavio uslov da se sudski proces odvija na neutralnom terenu. Kada je u aprilu 1999. zaista i izručio dva agenta, raspoloženje međunarodne zajednice se promenilo: Gadafi više nije važio za neuračunljivog političara već za predsednika sa kojim je moglo da se razgovara. Kasnije je vođa libijske revolucije izrazio spremnost da razgovara o obeštećenju porodicama žrtava atentata - pod uslovom da Zapad ublaži sankcije.

Nafta umesto istine?

U takvoj klimi je održano i suđenje u kome su sve strane zapravo nastojale da zaglade stvar. Čak je i jedinom osuđenom signalizirano da može da računa sa prevremenim puštanjem na slobodu. Kada je Gadafi 2002. i zvanično preuzeo odgovornost za napad i malo kasnije isplatio porodicama žrtava 2,5 milijarde dolara, to je označilo i njegov povratak na međunarodnu političku pozornicu. "Bio je to taktički manevar", kaže Šmit-Enbom, "da bi ga međunarodna zajednica ponovo prihvatila i da bi ponovo mogao da prodaje naftu Velikoj Britaniji.

O onima koji zaista stoje iza napada u Lokerbiju i danas se samo spekuliše. U tim spekulacijama često se pominju Iran kao i PLO, koji su u to vreme bili umešani u mnoge napade. Ali, indicije sadrže mnogo protivrečnosti. 25 godina posle Lokerbija očigledno je da istina zapravo više nikog ne zanima... Politička situacija se promenila - motivi iz tog vremena danas više nisu važni. Jedini čovek koji je osuđen za napad je 2009. pušten iz zatvora iz zdravstvenih razloga, a 2012. je umro. Samo idealisti poput ondašnjeg posmatrača procesa Hansa Kehlera danas traže da se proces ponovo pokrene: "to je neophodno da bi se povratilo poverenje u državu i pravosuđe. U Škotskoj su mnogi ubeđeni da suđenje nije održano po principima pravne države."

Autor: Alois Berger / Saša Bojić
Redakcija: Jakov Leon