1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Zid je bio strašan, apsurdan i smešan

1. oktobar 2010.

U podeljenom Berlinu bilo je mnogo ljudi iz Jugoslavije. Donosimo sećanja na dva Berlina srpskog pisca i novinara Milorad Živkovića, Elizabete Kopić iz Slavonskog Broda i oca i sina poreklom iz BiH Kemala i Sauda Tokić.

https://p.dw.com/p/PRnf
Ostaci Berlinskog zida
Ostaci Berlinskog zidaFoto: AP
Milorad Živković
Milorad ŽivkovićFoto: DW

Nakon što je završio fakultet u Zagrebu i odslužio vojni rok, Milorad Živković je 29. decembra 1978. godine stigao u Berlin. Istraživao je nemačke i engleske putopise po Balkanu u 17. i 18. veku, i to je trebalo da bude tema njegove doktorske diseratcije na univerzitetu Zapadnog Berlina. Živković je o Berlinu maštao od ranog detinjstva. Još zbog priča njegove tetke koja se još pred II svetski rat doselila u Berlin i njegovog strica koji je bio pilot i imao redovnu liniju na relaciji Beograd-Beč-Berlin, Živković je ovaj grad doživljavao kao nestvarnu najveću severnu prestonicu između Pariza i Moskve. Još se seća svog prvog utiska kada je stigao u Berlin:

„Zapanjivala me ta tišina koja vlada u njihovom gradskom prevozu, bez obzira da li je to metro, autobus ili prigradska železnica. Kod nas je to sasvim drugačije, ima ljudi koji se svađaju, pevaju… a ovde svi ili ćute ili čitaju novine. To je bio taj prvi utisak, toliko veliki grad, tako mnogo ljudi, a tišina.“

„Zid je bio strašan, apsurdan i smešan“

Sa Berlinskim zidom susreo se odmah po dolasku. Voz koji je iz Zagreba vodio preko Minhena stizao je na železničku stanicu u Istočnom Berlinu. Strogi i zloglasni istočno-nemački carinici bili su tog dana dobro raspoloženi, priseća se Živković, pa je carinska kontrola na granici za Zapadni Berlin umesto tri sata trajala svega dvadesetak minuta. „Taj zid bio je veoma solidno, onako nemačko-pruski urađen, ali potpuno mi je izgledalo kao u nekom nadrealističkom filmu, jednostavno neverovatno da kroz centar grada ide tako jedan visoki zid sa bodljikavom žicom na vrhu. Delovao je i strašno, i apsurdno i smešno!“

Kirche der Versöhnung Berlin Bernauer Straße Mauer DDR Flash-Galerie
Foto: picture alliance/akg Images

Živković je u Zapadnom Berlinu završio svoj doktorat, radio kao dopisnik NIN-a i osnovao porodicu. Život ga u Istočni Berlin nije vodio često, povremeno je posećivao rodbinu svoje supruge ili vodio najmlađu ćerku u lutkarsko pozorište u kojem je cena od pola marke bila simbolična. Ujedinjenje Nemačke i rušenje Berlinskog zida dočekao je euforično, lutajući do zore po Istočnom Berlinu sa svojim prijateljima.

Berlinci nerado odlaze u druge kvartove

Mnogi su se nakon ujedinjenja odselili u nekadašnje istočne kvartove, jer je stanarina bila jeftinija, međutim, Živković je do danas ostao veran zapadnom delu grada. „Berlin je ogroman grad i svako živi u svom kvartu. Moj je deo grada ovaj Šarlotenburg i kada idem u Novi Keln ili Krojcberg osećam se kao da idem u drugi grad, iako je to bivši Zapadni Berlin. To isto važi i za Istočni. Odem s vremena na vreme, ali se oseća razlika, ne toliko po arhitekturi, već po mentalitetu i ponašanju ljudi. Ja sam jednostavno naviknut na ovaj deo, na ovaj trg, gde dolazim 30 godina, osećam se veoma prijatno. Sa svim mojim prijateljima i poznanicima se sastajem ovde ili u još dva-tri kafića u okolini.“

Na sledećoj strani:

Vikendica ispod Zida

„Berlinski zid me uopšte nije interesovao“

Elizabeta Kopić
Elizabeta KopićFoto: DW

Kada su porodici Kopić, koja je pre 41 godinu iz Slavonskog Broda došla na rad u Berlin, u posetu iz domovine i inostranstva dolazili rođaci i prijatelji, prvo su ih pitali za Berlinski zid, priseća se uz osmeh Elizabeta Kopić. Još se seća i reakcije njenih komšija kada je 1969. godine krenula za Berlin. „Već sam tada čula ‘Pa kud baš u Berlin, znaš da tamo postoji onaj zid?’ No, meni to nije puno značilo, onda se želelo ići u Nemačku.“

Nakon nekoliko godina boravka u Berlinu, Elizabeta je sa svojim suprugom odlučila da kupi gradsku vikendicu sa vrtom. Posed se nalazio u zapadnoberlinskom kvartu Novi Keln, a samo 50 metara dalje, sa druge strane Zida, nalazio se kvart Treptov sa istovetnim vikendicama i vrtovima istočnih Berlinaca.

„Berlinski zid me uopšte nije interesirao, tu se moglo popeti gore i gledati preko u istočni deo. Ja to nikada nisam uradila i ne sećam se da je neko od moje porodice išao da gleda. To je nekako bio drugi svet, a pričalo se ovako: Nije dobro sa njima se ni igrati, nemoj se tamo penjati, možda ćete neko pogoditi metkom. Tu su preko isto bile kolonije (vikendice s vrtovima), ali ja ih nikada pre nisam videla, dok Zid nije pao.“

Vožnja kroz dva Berlina

Berlin DDR Mauerbau Flash-Galerie
Foto: picture-alliance / akg-images

Umesto Berlinskog zida koji je delio dve bašte, danas je sagrađen široka put. Elizabeta nije često odlazila u Istočni Berlin. Na centralni trg istoka, Aleksanderplac, odlazila bi samo kada su joj u posetu dolazili prijatelji i rodbina. Inače, i sama vožnja gradskim javnim prevozom bila je za Elizabetu svojevrsna avantura.

„Sedite u prigradskoj železnici ili metrou, vozite se nekoliko stanica, normalno putnici izlaze i ulaze. Vozite se dalje i osetite odjednom da voz smanjuje brzinu, na primer nailazimo na Fridrihštrase. Tu nema izlaska, ne daj Bože, tu je granični prelaz, vidite naoružanu vojsku do zuba. Polako voz prođe, zatim poveća brzinu, opet prolazi kroz nekoliko zapadnih stanica, i opet upadne u istočni deo…..“

Vest o ujedinjenju Nemačke i ukidanju granice između dva grada, porodica Kopić saznala je ispred televizijskog ekrana. Ubrzo potom usledilo je i rušenje 155 kilometara dugog Berlinskog zida. Elizabeta nažalost nije bila svedok rušenja onog dela zida koji je od njene vikendice bio udaljen samo 50 metara. „Kada sam došla, uglavnom nije više bilo zida, ni one kućice s koje smo mogli preko da gledamo. Taj granični pojas koji je bio između naše kolonije i one kolonije preko, to je sada ova divna široka ulica, Kifholcstrasse. Ja ni ne mislim više da je tu nekada zid bio, jer nije mi ni smetao. Ja nisam nikoga imala na onoj strani da bi možda morala patiti.“

I danas su to dva sveta

Kako je Kemal predvideo ujedinjenje

Kemal i Saud Tokić
Kemal i Saud TokićFoto: DW

Kemal Tokić iz Toka kod Gradačca krenuo je 1970. godine iz radoznalosti da putuje po Nemačkoj. Njegova prva stanica bila je Zapadni Berlin. Iako je u tadašnjoj Jugoslaviji imao dobar posao, Kemalov turistički dolazak u Berlin pretvorio se u stalni boravak. Zaposlio se u firmi „Šindler“, iz Gradačca doveo suprugu i ćerku, a ubrzo potom Tokići su dobili i novog člana porodice, sina Sauda koji je rođen u Berlinu. Tokići su se prijatno osjećali u Zapadnom Berlinu – nije ih mnogo zanimalo što je grad podeljen zidom. Kemal je radio na montaži po gradilištima širom Nemačke, tako da mu ni Istok, a ni Zapad nisu bili strani.

„Pet godina ranije sam rekao čoveku koji je radio sa mnom da će se Nemačka ujediniti. On se meni smejao! Imao sam takav predosećaj. Kada je Vili Brant išao u posetu kod Eriha Honekera, znao sam da će se ujediniti.“

Saud je odrastao u kvartovima Zapadnog Berlina, a u Istočni deo je odlazio sa prijateljima, najčešće vikendom na provod. Sa 20 nemačkih maraka slavilo se celu noć, priseća se Saud. „Išli smo zato što je tamo bio jeftiniji provod. Imali smo više mogućnosti da uđemo u diskoteke sa manje para. Tamo smo sa zapadnim parama bili carevi!“

Istočnjaci se poznaju po govoru i hodu

Flash-Galerie East Side Gallery
Foto: DW

Otac i sin vode svoju privatnu firmu i danas posluju po celoj Nemačkoj. Bez obzira što je zemlja već dvadeset godina ujedinjena, istočni i zapadni Nemci se do danas nisu ujedinili, kažu Tokići. Mnogi Berlinci sa Zapadu preselili su se nakon rušenja Berlinskog zida na Istok, jer je stanarina bila mnogo niža. Selili su se i Tokići, i to iz zapadnih kvartova Šteglic i Šeneberg, u još zapadniji Mariendorf. I po cenu većih troškova života, i starija i mlađa generacija porodice Tokić ostala je verna nekadašnjem Zapadnom Berlinu.

„Bože sačuvaj, šta ću tamo?! I kuću i sve imam ovde u Zapadnom Berlinu. Istočnjak se uvek poznaje! I žena i muško se uvek mogu poznati i po hodanju, i po govoru, po svemu!“, kaže Kemal. Ni Saud se ne bi nikada preselio na Istok. „I dalje je u meni i mojoj glavi ostao istok i zapad. To osetim u svom životu, osetim da je velika distanca između istočnih Nemaca i nas sa zapada. Istočni Nemci posebno prema nama strancima drže odstojanje.“

Autorka: Selma Filipović, Berlin

Odg. urednik: Nemanja Rujević