1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Zvono preko rupe iz koje kulja nafta?

14. jun 2010.

U Meksičkom zalivu – ništa novo. Prvi delimični uspesi jesu zabeleženi – sada deo nafte ide u tankere, ali ostatak i dalje kulja u okean. Sada su aktuelni roboti podmornice i pumpe. Šta je sledeće?

https://p.dw.com/p/NqOz
Nafta i dalje kuljaFoto: AP

Senzor je veličine flaše i prepoznaje povećanu koncentraciju metana i drugih jedinjenja ugljenika i vodonika – a to je prvo što iscuri i ukazuje na kvar. Molekuli gasa prolaze kroz obloženu membranu i aktiviraju električni signal. Ti podaci upoređuju se sa onima koji su uzeti pre nego što se počelo sa crpljenjem nafte. S obzirom na to kakva je situacija, postoje različiti nivoi alarma, kaže direktor firme „Kontros“ Danijel Eser:

„Prvi nivo je, na primer, 500 nanomola po litru, što je hemijski izraz za koncentraciju. Potom se situacija nadgleda. Kod jednog mikromola je drugi stepen alarma, i tako dalje. Kod trećeg stepena mogao bi da se pošalje podvodni robot da ustanovi šta se dole dešava, ali to je dosta skupo.“

Zbog toga bi senzori trebalo da budu što precizniji, posebno u kombinaciji sa drugim metodama kontrole – kao što su kamere i ultra zvuci. Ti sistemi funkcionišu do dubine od 6000 metara. Okeanografi kao što su oni u Institutu za istraživanje mora „Geomar“ u Kilu, koriste te sisteme kako bi merili koncentraciju metana i ugljen dioksida u morima i okenima.

„Meri se koncentracija štetnih gasova na površini vode, direktno iznad površine i u dubini. Proverava se da li je došlo do procesa koji se naziva kiseljenje okeana. Naftni koncerni rade na tome i moraće još više da se potrude u budućnosti da naftu i gas crpe uz što manju opasnost za okolinu“, kaže Danije Eser.

„Jednostavno ne znamo šta se tamo dole događa“

Idealno bi bilo kada bi pod kontrolom bila sva kritična mesta na uređajima – to su pumpe, razdelnici, separatori… Do sada je to rađeno samo na pojedinačnim mestima, kaže Eser koji dobro poznaje industriju nafte i gasa. Do nedavno je curenje nafte kod podvodnih bušotina bila tabu tema:

„Toga je bilo veoma malo, konstrukcije su tako čvrste i tako dobre tako da je to bilo skoro nemoguće. Bar tako je glasila zvanična verzija. Ali sada smo videli da se uprkos korišćenju najmodernijih tehnologija jednostavno ne zna šta se tamo dole događa. Zbog toga je sigurnije da se sve registruje na malo monitoru i da se manji kvarovi prate, da se manje rupe zapuše – pre nego što dođe do katastrofe“, kaže Eser.

Danijel Eser ističe da izlivanje nafte u Meksičkom zalivu nije prvi put da se tako nešto desilo: „U Norveškoj se desilo nešto slično, u Venecueli takođe, tako da mislim, što se dublje buši, tim je veća opasnost da se nešto desi.“

U Meksičkom zalivu od aprila izlaze svakodnevno milioni tona sirove nafte u more. Problem je u tome što se na dubini od 1500 metara, na niskim temperaturama i pod pritiskom, nafta vrlo brzo zgusne. Kontros, zajedno sa nemačkim proizvođačem pumpi Bornemanom pokušava da neđe rešenje za naftu koja curi i zagađuje sve oko sebe.

Zvono preko rupe

Prvi testovi su uspešni, a sistem bi mogao da se aktivira za tri sedmice. Sistem se sastoji od zvona koje bi se stavilo preko rupe iz koje izlazi nafta. Hemikalije pod zvonom sprečavaju da se nafta pod zvonom zgusne i onda se tako tečna nafta specijalnim pumpama izbacuje u kontejnere u tankeru na površini:

„Posebno je to što se ne mogu pumpati samo nafta, voda ili gas, već mešavina svega što je dole. Znači možem oda ispumpamo sve što isteče tokom jednog dana. To je prednost u odnosu na dosadašnji princip rada, kojim se ispumpavala maksimalno trećina iscurele nafte.“

Te nemačke pume su u stanju da funkcionišu sve dok se ne nađe neko trajno rešenje ovog problema. Kontros se naravno nada da će dobiti posao od Britiš Petroleuma. Međutim, inženjer Ekard Volgehagen je skeptičan:

„Ima mnogo odličnih tehničkih sistema koji zbog moći zakona tržišta ne dolaze do izražaja, nisu u upotrebi. Tako je to bilo i ranije kod televizora i sličnih uređaja. Tako će to biti i ovde. Ako se ne ide krajnje oprezno, pravim putem, onda lako može da se desi da jedno dobro rešenje ne bude tako brzo iskorišćeno i da se na kraju odabere rešenje koje sigurno nije najbolje.“

Autorke: Matilda Jordanova-Duda / Dijana Roščić

Odgovorni urednik: Ivan Đerković